Da se Džon Dejvidson kojim slučajem rodio u Srbiji, moguće da njegov Turetov sindrom (neurološki poremećaj sa nevoljnim tikovima – naglim pokretima ili glasovima, praćen nevoljnim psovkama i opscenim rečima) niko ne bi ni primetio jer je ovde je*anje majke neka vrsta folklora i način nošenja sa svakodnevicom u najbanalnijim situacijama.
 
Međutim, u konzervativnoj Škotskoj 80-ih i 90-ih takav poremećaj izaziva automatsko izopštavanje iz društva, nerazumevanje, osudu i guranje glavnog junaka ovog biografskog filma, inače pripadnika jedne tipične prigradske radničke porodice, u izolaciju od socijlanih normi i nabijanje krivice za neizlečivo stanje.

Film se sa izrazitim humanizmom i empatijom odnosi prema svom junaku dok pokušava da naviguje kroz život noseći strašan teret stigme nekoga ko odbija ljude od sebe, nalazeći utehu ne u porodici, koja to stanje nije mogla da razume i prihvati, već u rendom surogat familiji čija ga je ljubav i podrška i spasila većeg izopštavanja.

Film ima strukturu socijalne drame kakve bi radili Ken Louč ili Majkl Li, seting je radnički, surov i siv, atmosfera realistična i ljudi autentični, ali film ponajviše podseća na "Moje levo stopalo", gde jedinka iz sredine koja nije naklonjena čak ni pukom preživljavanju mora da nađe nekakav izlaz ili spasenje uprkos nametnutim nedaćama.

Robert Aramajo, koji je dobio i BAFTA nagradu za ovu ulogu, ostvaruje performans koji bi u drugačijim okolnostima ove godine bio u uža dva za nagradu Oskar, ali i ovako može da se podiči ulogom koja je emotivna do u srž bića nijednog trenutka ne gubeći koncentraciju da njegov lik zaista vrlo suštinski proživljava sve što mu se na ekranu događa.

Film koji je, iako teške tematike, ipak vedar, pozitivan, sa daškom onog solidnog radničkog humora, pun humanizma i pozitivne zdrave emocije prema jednoj situaciji koju tretira na iskren, ali i univerzalan način. Nadasve, pored sve dramske ubedljivosti u pitanju je i jedna poučna, edukativna priča kakva nam je o turetu potrebna.
Ocena 4+
Slobodan Novokmet