Elmor Lenard u svom opusu broji četrdeset pet romana. Tišomingo bluz je trideset sedmi, objavljen 2002.godine u Americi, kod nas 2005. Iako za Lenarda važi da njegovi romani prolaze kroz knjižare isključivo da bi završili na velikom bioskopskom platnu (Džeki Braun, Get Shorty, U 3 i 10 za Jumu, Veoma opasna romansa, Justified), Tišomingo nije imao tu sreću da bude filmovan, zapravo postojali su planovi, ali se nešto izjalovilo kod producenata. Svakako, dok čitate roman, sve vreme imate osećaj da je ovo jedan nesnimljeni film Džona Dala ili brace Koen.

Denis Lenehan je skakač, kaskader, koji tezgari kao zabavljač skakač po sumnjivim motelima-kockarnicama diljem Amerike. Tragajući za angažmanom, nalazi posao u Tišomingu - kazinu sa motelom - u mestu Tunika, Misisipi. Sa visine od dvadeset pet metara, Denis skače u montirani rezervoar-bazen, širine prečnika od sedam metara i dubine tri metra. Sa te visine taj bazen izgleda kao novčić od pedeset centi koji je ispao na pod. Jedne večeri, prilikom montaže tornja, Denis postaje svedok ubistva. Robert Tejlor, crnac iz Detroita, bivši narko-diler, takođe je video šta se te večeri dogodilo, ali on je čovek sa planom koji shvata da je Denis njegov čovek i da im predstoji igra koja se mora pametno odigrati. U toku je priprema za simulaciju bitke iz Građanskog rata, koja se u Tunici poput vašara i velikog praznika organizuje sa velikim žarom. 

Tejlorova opčinjenost bluzom, kao motiv provlači Roberta Džonsona i njegovu čuvenu prodaju duše đavolu na onom raskršću, koje se nalazilo svega petnaestak milja od Tišominga. Ulazite kao čitalac u svet gangsteraja, go-go igračica, narko dilera, korumpiranih šerifa, tupavih siledžija i ubica. Sve to vreme, čujete u pozadini solaže Džona Li Hukera, i glas Marvina Pontiaca (pseuduonima iza kojeg se krio Džon Luri, što mislim da ni Lenardu nije bilo poznato) koji efektno pokrivaju rafalne dijaloge starog majstora.
 
Ono što je velika šteta i velika mana, ovaj roman je katastrofalno preveden na srpski i svako ko bude želeo da ga čita, preporučio bih mu da čita u originalu ako je u mogućnosti. U pojedinim delovima sam se jedva probijao kroz tekst. Takođe, lektorski posao nije odrađen. Ne znam kako je ovo prošlo, ali to je Narodna knjiga, koja će u istoriji prevedene književnosti u Srba ostati poznata kao izdavač-zločinac.
Đorđe Kalijadis