Album je izašao prije par dana i marketizovan je kao novi (!) Gary Moore album. Kako novi? Kako može biti novi Gary Moore album kada je čovjek već deset godina na vječnim lovištima, laka mu zemlja. Odgovor je, naravno, da izdavači, diskografske kuće i cijela ta mašinerija za cijeđenje finansija iz umjetnika, ne prezaju od laži da bi što bolje na tržištu pozicionirali svoj proizvod. Eksploatišu površnost konzumenata i vode se politikom da niko neće prigovoriti jer svako voli bazd novca kada mu se turi pod nos! Da se razumijemo, ni dobar dio publike nije mnogo bolji jer apsolutno ne preispituju te navodne činjenice već sve puštaju niz vodu i jedino im je bitno da imaju, da slušaju i daju dobro masne novce da bi čuli i imali (Kirk Hammet je dao dva miliona USD za gitaru koji je svirao Gary Moore a on je dobio od Peter Green. Stvar se kupuje – talenat, ton, inspiracija i volja ne. Stvar ne zaslužuje tolike pare, a ovo drugo se i ne može platiti materijalnim dobrima). Iako razumijem poriv za slušanjem, ne mogu a ne dići glas. Znači, još jednom, ovo nije novi album Gary Moorea jer bi to značilo potpuno nove pjesme, a to nisu, te da je čovjek nekim čudom v/uskrsnuo (ajde sad se svađajte oko dva slova) snimio i objavio novi album i ponovo se vratio na vječna lovišta. Jel hoće da kažu da je Gary Moore kao biblijski Isus? Ljudi se sprdaju sa našom inteligencijom.
Neki će reći „Ajde jadan Nikola. To je samo par riječi, reklama. Važna je muzika.“ Jeste, muzika je važna, a ako je tako, zašto onda lažu tokom marketizovanja proizvoda? Zašto ne reći istinu? Zato što niko ne voli istinu i pare će iskeširati za neku šarenu nebulozu koja zadovoljava nepostojeće svjetove u praznim glavama. Šta muzika? Jedni preslušavaju po 10 sekundi na striming servisima, drugi slažu fizička izdanja koja nikada ne otvaraju jer su, pobogu, „mint“. Možda jedva 10% onih koji kupuju muziku je i stvarno slušaj uhom i srcem. Bjež’ tamo!
Ovo su pjesme koje su nastale tokom snimanja prethodnih nekoliko albuma a nisu objavljene zbog ovog ili onog razloga koji sada nisu bitni. Tačaniji naziv bi bio da je ovo izdanje sa do sada neobjavljenim pjesmama. To je već malo urednije i poštenije, mada i tu ima netačnosti jer pojedine pjesme su već bile objavljene, međutim ne od strane zvaničnih već od strane bootleg izdavača koji su na ko zna koji način došli do snimaka, tako da izdavači ovdje imaju klimav ali ipak važeći izgovor.
Svjedoci smo da posljednjih 20 godina čovječanstvo užurbano i bez imalo stida juri u blato pohlepe i glutonije, a na tom putu nema savjesti, ne postoji empatija, ljudskost je zamjenjena svirepošću. Marketizovanje i reklama za ovaj album je dio te priče i siguran sam da pokojni Mr Gary Moore nikada ne bi dozvolio da se njegova muzika na tržište postavlja pod ovakvim uslovima.
Nisam namjerno pisao o pjesmama jer što da vam kažem o njima i albumu što već nije kazano milion puta? Mislim da sam u gornjem tekstu kazao više nego dovoljno. Slažem se sa objavljivanjem njegove muzike ali se ne slažem sa načinom na koji je to urađeno. Ako se vama sviđa Gary Moore stil, molim vas da svakako poslušate ove pjesme. Ako mislite kupiti, dobro razmislite kome te pare idu. Ja svakako pare neću dati lopovima koji koriste čovjekovo ime i ostavštinu na ovakav bezobziran način. Nije mi potreban još jedan komad plastike ili vinila da bih se dokazivao pred drugima. Čovjek je za života ostavio tolike sate muzike da mogu bez ovih 44 minuta. Radije ću te pare potrošiti na hranu za nekoga ko je gladan ili djetetu bez roditelja obezbjediti barem par trenutaka roditeljske ljubavi.
Nikola Franquelli
