U bliskoj budućnosti glavni grad Švedske u ruševinama je i potpuno je napušten. Četiri vojnika poslana su u jedan od promatračkih tornjeva koji je prestao funkcionirati kako bi ga ponovno osposobili. Ondje će se susresti s razlogom zašto je Stockholm bez stanovnika, ili bolje rečeno, saznat ćemo u što su se stanovnici pretvorili.

Nakon duže pauze, vraćam se "Dampiru". Najbolja stvar u vezi s ovim stripom je što je doneo nužnu svežinu umornom Boneliju, nesputan standardima koji su važili (a možda i dalje važe) kada je reč o etabliranim junacima SBE. "Dampir" je utoliko otvoren za rizikovanje i eksperimentisanje s drugačijim uglovima pripovedanja, koji danas možda i deluju pomalo izlizano, ali su svakako bili sveži kada je ovaj strip imao svoju premijeru u italiji.

U svakom slučaju, u ovom broju imamo na delu transponovanje protagoniste, tako da je pravi junak ove epizode zapravo otac naslovnog lika. Iako čisto usputna, ova priča nije filer već igra svoju ulogu u širem serijalu i čitaocu približava Draku, jednog od najmoćnijih vampira u serijalu, oslikavajući ga ljudskim bojama i dodatno pripremajući čitaoca na to da je Harlanov otac ipak možda pozitivac.

Iako se može i preskočiti bez ikakvih posledica po čitaoca u smislu praćenja radnje serijala, "Vukodlaci" su vrlo dobra epizoda, koja je ujedno i odličan primer zrelosti "Dampira" kao serijala i u crtačkom i u scenarističkom smislu.
4*

Ivan Jovanović Nightflier

Splitski heavy/melo power thrash metal band Prevail su, sada već prošle godine za kuću Miner Recordings izdali svoj prvenac Without Control, koji je prvi album domaće metal scene koji me je, najblaže rečeno oduvao svojom svežinom ove 2019. godine. Ako ste pomislili da pred sobom imate još jedan bend koji pokušava da uradi nešto sa ostatcima nekadašnjih power metal rifova koje su pokupili tu i tamo na zgarištu ex-Yu power metal scene, varate se, i to grdno. Muzika ovog splitskog kvarteta odiše svežinom. Ovo je bend koji želi da viče i da se njegov glas daleko čuje.

Nakon introa „Ex Cineris” koji je sa svojih 2:07 skoro pa još jedna pesma, iako instrumental, i to odličan, „Fenix 22”je odlična pesma koja budi neke nostalgične uzdahe za nekim prošlim vremenima svojim tekstom i pokazuje da u bivšoj nam zajedničkoj državi ima još uvek onih koji se sećaju iste sa žaljenjem za tim što je više nema. Ne prerrzog ritma, ali ni prespora, ova pesma prosto ostavlja dovoljno vremena da je na miru poslušate i razmišljate o svemu što čujete. Sledeća pesma „The Judge”, inače prva na albumu sa tekstom na engleskom jeziku, pokazuje da je to tempo koji će obeležiti ovaj album. Kombinovanje growla sa clean vokalima u ovoj pesmi pokazuje i malo žešću stranu ovog benda koja se fantastično uklapa u melodičnost muzike koju bend izvodi i tempo pesme. Solo gitara vredi već i sama za desetku, inače krediti za to idu Davoru Petroviću, jer je solaža tako dobro odradjena da nemam reči. Sličan tempo krasi i treću pesmu na albumu „Za bolje sutra” i sada već znamo da pred sobom imamo odličan bend koji je izabrao patriotizam kao tematsku odrednicu svoje muzike, jer on izbija ne samo iz tekstova, nego i iz muzike, koja skoro pa da zvuči... ma reći ću... jugo-nostalgično, ali nekako na potpuno novi način. I ponovo... ako sam zaista pogrešio temu, neka mi bend oprosti, ali reference u tekstovima koji su ne asocirale na ta neka osećanja su, bar za mene, prebrojne da bi ih ovde navodio. A onda nešto potpuno drugačije u pesmi „Love” koja zaista govori o ljubavi. Polu-alada je pokazala i emotivnu stranu benda, iako i dosadašnje pesme teško da nisu bile nabijene emocijama, iako možda nekim drugačijim... I to čini prvu polovinu albuma.

Nakon ove pesme nastupa pesma „Život” sa početnim žešćim rifom ali odsviranim u već trade-mark tempu po kojem ovaj bend već mogu da prepoznam. Ovaj stil muzike su zaista uspeli da učine svojim i da na njega stave in-print svog imena. I to je možda i ono što ovaj bend izdvaja od drigih – ne samo da sviraju neki tamo žanr, nego su uspeli da uspeško iskombinuju elemente nekoliko žanrova i da od miksa načine nešto što je samo njihovo. Za to ide kapa dole. I kao i dosadašnje pesme, i ova kao da ima neku svoju priču. Ništa se tu ne ponavlja, nego od poznatih elemenata bend uspeva da napravi nešto novo i jedinstveno. Stvaro dobro odredjeno. Pesma „Defiant Nation” sadrži onaj početni rif koji može da prevari da se radi o laganijoj pesmi, ali kada bubnjar Pere Eranović preuzme stvari u svoje ruke, sa svojim galopirajući beatom, jasno je da se radi o još jednoj sjajnoj pesmi tempa u kojem se očigledno bend najugodnije oseća. Tekst na engleskom pokazuje da bend očigledno želi da se probije i van naših granica i da sebe vidi u nekoj široj i većoj priči. Ja mislim da zaslužuju na osnovu onoga što su do sada pokazali. Pesma odiše snagom sa kojom jednostavno morate da se suočite full-frontal i nikako je ne možete izbeći. Pa ko preživi... „The Scourge” nastavlja da gazi pred sobom u sličnom ritmu kao i prethodnica albuma i u ovom trenutku se možda čini kao da album počinje da zvuči jednolično u ritmičnom smislu, ali ja nemam ništa protiv ovog ritma. Nekako je odmeren, a pesme su prilično raznovrsne sa mnoštvom elemenata koji im pomažu da same po sebi ne zvuče dosadno. Ova pesma čak i pokušava da se poigra sa različitim ritmičkim rešenjima, naročito u sekciji gitara, gde braća Petrović suvereno vladaju. Što je samo još dodatni plus. Tokom pesme „Ridin the Line of Time” zaista imate utisak vremena koje otkucava jednolično, ali sa svakom sekundom ste svesni da ga imate sve manje na raspolaganju. Odlična pesma koja uspeva da prenese doživljaj baš onako kako je i komponovana. Ponovno poigravanje sa raznim ritamskim rešenjima čini da se druga polovina albuma učini skoro progg muzički, što je još jedan veliki plus za ovaj bend. U svakoj pesmi je uspevao da održi interesovanje i pažnju slušaoca. Album zatvara pesma „San” kojom je bend izgleda odlučio da igra upravo na tu progg kartu, i nakon početnog rifa koji deluje kao da se upravo probudio, ustupa mesto rifu koji ovu pesmu čini najbržom na albumu. Ali nije samo brzina ono što ovu pesmu izdvaja od ostalih. Pesma kao da je puna neke novo-pronadjene energije i kao da bend u njoj pokazuje da ima još aduta u svojem rukavu koje nije u potpunosti otkrio, tako da sa nestrpljenjem očekujemo novi materijal ovog benda.

Splićani pokazuju da primorje nije samo Budva i srceparajuća sentiš muzika, nego da razni metal žanrovi imaju u bivšim jugoslovenskim republikama brojne predstravnike koji samo čekaju da budu otkriveni. Prevail su svakako jedan od tih bendova. Namerno ih neću uporedjivati ni sa jednim drugim bendom jer smatram da bi im time samo učinio medvedju uslugu. I upravo zbog svega ovoga što sam rekao, za prvenac od mene imaju 9/10.

Igor Živić

Opoziv je plod dugogodišnjeg prijateljstva i saradnje ljudi koji su za sobom ostavili neka od izdanja koja su zauvek obeležila beogradsku underground scenu. Žanrovse odrednice ih nikada kao individualne stvaraoce nisu sputavale i zato je energija ovog benda iskrena i jedinstvena.

Spojivši muzičke uticaje svoji sadašnjih i nekadašnjih bendova (Stonewall, Austerity, 36 Daggers, Dog House, Teabreak, Euforija, All Of Us, Jain, Unison, The Bridge i Tibia), članovi Opoziva su tu da vas sa svojom kreativnom energijom nateraju da se zamislite da li je gitarski zvuk Beograda otišao u istoriju ili je samo bio u dubokoj hibernaciji.

Prvim singlom pod imenom „KORAK DVA“ Opoziv je najavio dugo spremani materijal, a novi singlovi tek predstoje.

Evo još tri nove TV serije koje sam izdvojio iz mora serija kojima nas zasipaju TV kuće, a koje zaslužuju da bacite okce na njih. E da, i kratak uvod u početak jedne malo poznate serije zvane „Igra prijestolja“ čije je prikazivanje započelo danas…

After Life by Ricky Gervais (Netflix)

Nisam baš nešto mnogo pratio životne i glumačke putešestvije Rickyja Gervaisa, najpoznatijeg po sjajnoj britanskoj seriji „The Office“ koja je početkom novog milenija uvela novi koncept mockumentaryja – humoristične, kvazi dokumentarne serije u kojoj se glumci obraćaju kameri koja k’o fol prati njihove svakodnevne živote. Koncept mockumentaryja proširio se bespućima Interneta poput divlje vatre, no Gervais se malo povukao u stranu da bi se prije mjesec dana vratio novom serijom čiji je autor, redatelj, izvršni producent i glavni glumac.

„After Life“ nije mockumentary, već Gervais u njoj glumi Tonyja, udovca koji je izgubio suprugu Lisu zbog raka i cijeli svijet mu se srušio. Lik je toliko ovisio o svojoj ženi da ni psa ne zna nahraniti, a susret sa svakodnevnim obavezama za Tonyja je poput sudara s jurećom lokomotivom: nesposoban da si sam oduzme život, odlučio je nastaviti živjeti kao nepodnošljivi, cinični seronja koji gnjavi sve oko sebe i čija je misija, njegova supermoć kako ju zove, kazniti cijeli svijet zbog onoga što mu je učinio. Ali, dok muči i kinji sve oko sebe, svijet uzvraća udarac i pokazuje Tonyju da nije sve tako crno i da njegov život nije prestao smrću supruge.

Uloga Tonyja savršeno pristaje Gervaisu i djeluje kao logičan nastavak Davida Brenata iz „Ureda“, a tom dojmu pomaže i činjenica da se dobar dio serije odvija u uredu lokalnog lista koji vodi njegov šogor Tom, a gdje Tony radi kao novinar zadužen za lokalne vijesti koje uključuju, pazite ovo, lika koji ih zove kući da vide mrlju na zidu koja liči na glumca Kennetha Branagha ili obitelj koja želi izaći u medijima zato što im dijete ima brčiće kao Hitler (koje su mu sami nacrtali flomasterom). To je frustrirajuće i obeshrabrujuće čak i da nije imao situaciju sa ženom, no i takve banalnosti razlog su što Tony odluči da ostatak života provede jebajući majku svima po spisku.

Svaka od šest epizoda (u trajanju od 25 do 30 minuta) ima vrlo sličnu strukturu: počinje isječkom oproštajne video poruke njegove pokojne žene u kome Tonya ohrabruje da nastavi živjeti nakon nje; tu je rutinski odlazak na posao, posjeti gore opisanim lokalnim „celebrityjima“, posjet dementnom ocu u staračkom domu gdje upoznaje sestru Emmu, posjet ženinom grobu gdje upoznaje postariju ženu Anne čiji muž počiva odmah do Lise, posjet psihijatru koji mu ništa ne pomaže, a tu su i svakodnevni susreti s galerijom opićenih likova – lokalnim dilerom droge, prostitutkom meka srca, poštarom koji čita Tonyjevu poštu… Svaki od tih likova na svoj će se način potruditi vratiti Tonyju vjeru u život.

Iako je fokus usmjeren na Tonyja i njegov bezobrazni sarkazam kojim bode sve oko sebe, upravo to bogatstvo zanimljivih likova i njihova interakcija s Tonyjem izvor su mnogih duhovitih situacija koje će vas natjerati da se glasno smijete, ali će uvijek tu biti i jedna doza sjete i gorčine. Prvih pet epizoda su sjajne, dok šesta zaostaje kvalitetom jer upravo onda kada Tony počinje otkrivati ljepše stvari u životu prelazi u patetiku. Gervais je najbolji kada se zajebava sa svim i svačim, a toga u ovoj seriji ima u izobilju, ali ovdje je pokazao i drugu, ozbiljniju stranu, pa ako ste fan njegovog humora (ili dobrog humora općenito) obavezno ošacujte ovu seriju. (Ocjena: 4 oproštajne poruke)

What We Do in the Shadows by Taika Waititi i Jemaine Clement (FX)

Taika Waititi je novozelandski redatelj koji je režirao film „Hunt for the Wilderpeople“, moj No. 1 film za 2016. Uspjeh toga filma omogućio mu je prelazak u Hollywood gdje je režirao podnošljivog trećeg „Thora“ koji se može gledati utoliko što ima mnogo više humora od prva dva nastavka, ali i zato što je Waititi pokazao sklonost za poigravanje s konvencijama fantasy žanra i de-mitologizaciju filmova o superjunacima.

A da ta sklonost nije od jučer, znaju svi pratitelji Waititijevog djela jer je upravo taj princip primijenio u filmu „What We Do in the Shadows“ kojeg je 2014. napisao, režirao i u kojem glumi s Jemaineom Clementom. Film je bio mockumentarac o grupi vampira u Novom Zelandu koji je na glavu izokrenuo sve uobičajene stereotipove horor filmova, a nešto slično su sada napravili i s istoimenom mockumentarističkom serijom koja, kako se čini, nema poveznica s likovima i događajima iz filma. Waititi je režirao uvodnu epizodu, Clement ostale, obojica su scenaristi i izvršni producenti serije, no ovoga puta u njoj ne glume. Barem ne u prve tri epizode koliko je do sada pušteno (objavljuju se u tjednom ritmu).

Priča ovoga puta prati bandu vampira koji žive u New Yorku, ali ne u glamuru Manhattana već u anonimnosti neke viletine u svemu samo ne glamuroznom Staten Islandu. Vođa čopora je Nandor the Relentless, vampir iz doba otomanskih osvajanja, muž i žena Lazslo i Nadja, gotičari iz doba romantizma, te Colin koji je nova vrsta vampira – energetski vampir. On se, naime, ne hrani krvlju već iz svojih žrtava isisava energiju i životne sokove tako što im nasmrt dosađuje. Stoga nije čudo što radi u jednom velikom uredu gdje takvih žrtava ima u izobilju (ako ste ikada radili u nekoj velikoj firmi onda ste se sigurno susreli s takvim vampirima koji vam osam sati dnevno dosađuju, samo što niste znali što su oni točno. Eto, sad znate!), a od ostalih vampira razlikuje se i po tome što može hodati po danu. Ovu veselu ekipu nadopunjuje njihov ljudski sluga Guillermo koji se potajno nada da će gospodari biti milostivi i njega „prekrstiti“ u vampira, međutim od toga ništa jer treba netko od krvi i mesa da vodi brigu o kućerini dok vampoši spavaju u sarkofazima.

Problem je u tome što su oni došli u Ameriku s Kolumbom i zadatak im je bio osvojiti novu zemlju, no oni su završili u fuckin’ Staten Islandu i nisu se makli iz njega. Njihov vođa, Baron, planira povratak i očekuje da dođe u pokorenu zemlju gdje vampiri vladaju, no ova grupa lezilebovića i nesposobnjakovića to ne može ostvariti. Najurnebesnija mi je druga epizoda u kojoj cijela delegacija vampira odlazi na sastanak mjesnog odbora da od tamo krenu s osvajanjem Amerike, no odmah se suoče s beskrajnom birokracijom u usporedbi s kojom se Nandorov nadimak (neumoljiv, nemilosrdan) doima kao loša šala.

Život im otežavaju i vukodlaci, naravno, i dok gledate seriju shvaćate da gledate skup klišeja iz milijun filmova i serija na ovu temu, ali ubačene u Waititijevsko- Clementovski mikser koji totalno dekonstruira horor žanr. Ima tu krvi k’o u priči, ima akcije i pičvajza, ali iznad svega ovo je totalna zajebancija, uvrnuta parodija u stilu Monty Pythona koja se poigrava s dobro poznatom vampirskom mitologijom. Koncept „The Officea“ gdje likovi govore u kameru dobio je sasvim novu vizuru zamijenivši uredske prostorije mračnim, gotičkim interijerom kuće, a najbolja stvar u seriji su glavni glumci koji se tako dobro zajebavaju da mogu pretjerivati s teatralnošću i preglumljivanjem, u ovom kontekstu sve prolazi.

Prve tri epizode, dakle, obećavaju. Doduše, tu još ima prostora za napredak: svaka epizoda doima se kao svijet za sebe i nisu nešto pretjerano povezane, a i ponekad mi se čini kao da je cilj serije nabacivati šalu za šalom što možda ima smisla na kraće staze, ali to rastegnuti na sezonu od deset epizoda stvarno nema smisla. Sigurno će se u nekom trenutku te različite niti priče početi fokusirati u neki konkretan i koherentan zaplet, a hoće li to seriji pomoći (ili odmoći), vidjet ćemo. Do tada, preporuka: zagrizite u prve tri epizode (svaka traje 20-25 minuta), vrijedi vašeg vremena. (Ocjena: 4 ugriza)

8 Tage by Rafael Parente  (Sky Deutschland)

Tema udara meteora ili asteroida i kraj svijeta koji će on izazvati čest je motiv, prvenstveno u holivudskim blockbusterima, a ovdje imamo pokušaj da se tom temom pozabavimo iz jednog drugog, europskog (točnije: njemačkog) ugla, u obliku mini serije od osam epizoda koji je producirao njemački ogranak velikog Sky-a.

Tema je dobro poznata: 60 km širok meteor juri prema Zemlji i trebao bi udariti usred Europe. Šteta totalka, šanse za preživljavanje su nula. Sjedinjene Države su pokušale skrenuti meteor koristeći nuklearno oružje, ali bez uspjeha (očito im Bruce Willis i njegovi bušači nisu bili na raspolaganju). Nastaje panika, cijela Europa je u bijegu pokušavajući se domoći Amerike, Rusije, Azije, gdje god, a oni koji nemaju love ni načina za izbjeći nadolazeću kataklizmu, neka im bog pomogne.

Showrunner, mladi ali hvaljeni autor Rafael Parente, seriju je zamislio tako da svaka epizoda od njih osam prikazuje jedan dan do samog udara. Također ju je zamislio kao ansambl cast, odnosno serija nema glavnog lika već desetak glavnih likova kroz čiju vizuru pratimo događaje. Serija ima i dobrih i loših strana: među dobre svakako ubrajam berlinski setting koji je dobrodošlo osvježenje u odnosu na već prežvakane NY, LA i ostale „uobičajene sumnjivce“ kada su ovakvi filmovi u pitanju, premda se vidi da se ovdje baratalo s mnogo manje zelembaća, pa se tako snimke Berlina uglavnom svode na gomile papira po ulicama i kolica porazbacana ispred napuštenih i opljačkanih samoposluga.

Ono što mi je najzanimljivije to je svakako prikazivanje do koje mjere su ljudi spremni ići u borbi za golo preživljavanje i kako se, poput kore od naranče, gule razine ljudskosti i spuštamo se na razinu divljih životinja, pojačanih oružjem naravno. U jednoj od najefektnijih scena, u petoj epizodi, skupina naoružanih nasilnika upada u jedan od bunkera koji je njemačka vlada dala izgraditi kako bi se pokušalo spasiti što više ljudi i u mahnitom pohodu ubijaju sve pred sobom kako bi zauzeli taj bunker i eventualno si osigurali opstanak. Policajci zaduženi za kontrolu autoceste će istjerati obitelj iz automobila kako bi ga konfiscirali i njime odjurili u nepoznato, a scene tisuća i tisuća očajnih ljudi koji se nadaju dobiti propusnicu za neki od posljednjih letova prema Americi su izuzetno efektne. Jedna četveročlana obitelj, čiju sudbinu pratimo, također će proći sito i rešeto pokušavajući preživjeti, a to uključuje i uzimanje tuđih života kad dođe do one „mi ili oni“.

Zanimljiv je i način na koji se ljudi pripremaju za nastupajući kraj svijeta: skupina mladih ljudi okuplja se u vili jednog od njih na višednevnim orgijama gdje se bez ikakvih ograničenja i u ogromnim količinama konzumiraju divlji nezaštićeni seks, sve zamislive droge i alkohol koji teče u potocima (da mene pitate, čisto OK način za pripremiti se za apokalipsu), a imamo i policajca Turčina koji do posljednjeg dana obavlja svoj posao, sprečava pljačkanje napuštenih tvorničkih hala i, u jednoj od najbizarnijih scena u seriji, ostavlja kartu za nepropisno parkiranje na vjetrobransko staklo automobila čiji je vlasnik tko zna gdje.

Jedan ogranak priče prati i ambicioznog političara koji je bio govno i prije početka apokalipse, ali tek je predstojeći smak svijeta u njemu pobudio one najniže nagone. Naravno, sudnji dan ne može proći ni bez pojave mesije koji će odabrane odvesti u raj, a ovdje je ta uloga dopala jednog polu-retarda koji uspijeva okupiti respektabilnu sljedbu koja u njemu vidi velikog vođu pa se zapitate tko je tu zapravo retardiran. Gledajući takve prizore dođe vam gotovo drago što se ljudska rasa približava izumiranju…

Naravno, serija se može shvatiti i kao apokaliptična ZF serija, kao sociološka studija o tome kako se ljudi ponašaju kad im se približava kraj, a možda i kao zanimljiv twist na aktualnu situaciju s izbjeglicama gdje su sada Europljani postali izbjeglice u druge države i na druge kontinente. Među probleme s kojima se serija suočava, osim jeftine produkcije, tu je i na momente užasno predvidiv i klišeiziran scenario koji sve likove od samog početka zacementira u njihove sterotipne čahure i takvi ostaju do kraja. Neke akcijske scene totalno su nepotrebne i seriju odvlače u pravcu holivudske B ili čak C produkcije, a može se razgovarati i o racionalnosti svih likova koji, čini se, kao da se natječu tko će donijeti gluplju ili štetniju odluku. No, meni se serija ipak sviđa i mislim da smo dobili zanimljiv pokušaj reinterpretiranja istrošene teme kroz njemačku vizuru. (Ocjena: 3 i pol asteroida)

Izvan konkurencije: Game of Thrones by David Benioff & D. B. Weiss (HBO)

Započela je i posljednja, osma sezona trenutno najpopularnije i najuspješnije TV serije koja je zaludjela milijarde diljem svijeta. Obzirom da je riječ o pop-kulturnom fenomenu koji zaslužuje širi osvrt, to sam odlučio ostaviti za kraj sezone kad se podvuče crta, a za prvu epizodu mogu reći da je, nažalost, jedna od najgorih i najdosadnijih u cijeloj dugoj povijesti ove serije. Mislim, jasno mi je da se priprema teren za dva velika fajta: kod Winterfella i kod King’s Landinga, ali cijela epizoda mogla bi se opisati naslovom stare pjesme Kuruze Kesovije „Prijatelj stari gdje ste?“. Tako imamo 50 minuta reuniona svakog sa svakim, pri čemu je najzanimljiviji reunion, onaj Jamieja Lannistera i Brana Starka, ostavljen za sam kraj, prije odjavne špice. I svaki traje pola minute do minutu, bez obzira na godine razdvojenosti likova.

Najveći problem „GoT“-a još od pete sezone, kada je showrunnerima ponestalo originalnog materijala iz knjige, jest neujednačenost: peta i šesta sezona su imale nekoliko sjajnih epizoda (Battle of the Bastards, Hodorova smrt, Cerseino dizanje u zrak svih svojih neprijatelja), ali kao cjelina bile su prerazvučene i zamorne. Sedma je, s druge strane, bila toliko ubrzana jer su događaji vrijedni deset ili čak više epizoda nagurani u njih sedam. Nešto slično ćemo izgleda imati i ovdje. Znam da nas čekaju dvije spektakularne bitke koje će konačno odrediti tko će zasjesti na željezno prijestolje, međutim kao netko tko nije die hard obožavatelj serije, ne mogu reći da me to prećerano zanima. „GoT“ je za mene nakon četvrte sezone izgubio dosta svojih draži, pa još kad vam ubace ovako dosadan i antiklimaktičan uvod u zadnju sezonu, teško mi je glumiti oduševljenje. (Ocjena: dajte to željezno prijestolje Cigošima, oni će valjda znati što s njime napraviti)

Zli Hadžo

Kako je i najavljeno objavljen je Alien: Night Shift, treći kratki film iz kolekcije od njih šest koje je 20th Century Fox odabrao za obilježavanje 40 godišnjice kultnog filma Alien.

Alien: Night Shift napisao je i režirao Aidan Michael Brezonick, a glavne uloge tumeče Amber Gaston, Terrance Kieth Richardson, Christopher Murray, i Tanner Rittenhouse - javlja SF portal Inverzija. Kada je nestali svemirski vozač pronađen dezorijentiran, njegovi kolege predlažu malo alkohola kao lijek. Pri samom zatvaranju nevoljno su pušteni u skladište kolonije gdje se vozačevo stanje rapidno pogoršalo, pa mlada radnica iz skladišta mora stvari preuzeti u svoje vlastite ruke.

Ekskluzivno prikazivanje prva četiri filma već se održalo u sklopu Emerald City Comic Cona 15. ožujka, a zatim i 23. ožujka u sklopu Chicago Comic & Entertainment Expoa. Posljednja dva filma su prikazana 30. ožujka na WonderConu, a projekcije su bile popraćene i prigodnim panelom.

Za široku publiku kratki filmovi se objavljuju na tjednoj bazi na IGN-u. Na AlienUniverse.com i Alien Anthology društvene kanale filmovi stižu 03. svibnja, te će biti popraćeni s materijalima iza kamere.

„All of our lives we did what was right ...“ Kažu da Daron Malakian drži baklju System of a Down. Samo je pjevač istoimenog benda bio aktivniji od kada je bend zašutio, basista i bubnjar se ne čuju mnogo, a Daron, evo, objavljuje solo sa Scars on Brodaway koji miriše na System of a Down. „Dictator“ ipak nije baš kao SOAD. Ipak je to drugačiji bend, i ono što rekoh da „miriše“, to uzmite kao pozitivnu kritiku, pohvalu, mada je i normalno da će ćovjek njegovati svoj stil. Mnogi su na silu nastojali da rade nešto drugo bježeći od sebe ili želeći nešto novo da iskuse, iako im to ne leži, ne ide, pa su ili propadali ili vraćali se na ono što dobro rade. Daron Malakian dobro radi ovo što radi. „Nobody hates you more than I do, nobody likes you more than you do“. Igra riječima, preplitanje prstima po vratu gitare i iščašeno plesanje po bini, sve je tu, mada mnogo smirenije i fokusiranije. Godine su to i iskustvo. Čovjek osjeća potrebu da svoju poruku prenese što jednostavnije i što shvatljivije, zato je i „Dictator“ mnogo prijemćiviji album, te su pri početku jače stvari, a kako se približava kraju, pjesme su smirenije, ali nabijenije porukama. „Silence leads to violence“. Album je, koliko razumijem, o politici, diktaturi, nasilju, izvrtanju religije, i generalnom životu u zemlji njegovih roditelja (Jermenija, jeli?) „I don't need a Dictator to control me. I don' need an invador to destroy me.“ Mada, iako je on mislio na postojbinu svojih roditelja, paralele mogu da se povuku sa svakom zemljom, možemo da se povežemo, tako da „Dictator“ ima tu univerzalnu notu sa kojom će se saosjećati barem pola planete.

Album je ... upečatljiv. Nakon prvih par preslušavanja, album mi je odmah legao muzički, ali to je samo površno posmatranje kompletne predstave. Tek kada sam upio tekstove, uklopio ih u cijelu sliku, uvidio da je Daron i te kako pazio da uklopi tekst i muziku za najveći efekat, tek onda me pogodilo koliko je ovo jak proizvod iz ideje jednog čovjeka („... all these images in my mind“). Velika prednost je u tome što Daron vrlo jasno izgovara svaku riječ, ne mumla nego je potpuno razgovjetan i lako je razumjeti pjesme bez da se drže tekstovi ispred očiju, a budimo iskreni, koliko ljudi danas čita tekstove(?).

„There are some people that are crazy, they got demons in their heads ...“ „I'm so happy that you’re with me, it just feels good to be free. There's no egos, it is just you, it is just me“. Ovo su riječi koje ukazuju na suštinu čovjeka. Ako niste već, poslušajte ga, ili mu dajte još jednu šansu jer zaslužuje.

Nikola Franquelli