Prikaz stripa “All Star Supermen – Među zvezdama” Granta Morisa, Frenka Kvajtlija i Džejmija Granta u izdanju Darkvuda

“Supermen je mrtav” – jedan od najtežih naslova koje je objavio čuveni Dejli Planet. Ova informacija uzdrmala je srca mnogim građanima Metropolisa i nikome nije bilo lako prihvatiti tu činjenicu. Ono što je još gore, ovu vest je napisao lično Klark Kent, dotrčavši u redakciju i poput Filipidesa, uneo svoju poslednju vest pre nego što je pao.

Supermena su prešli, njegova dobrota je učinila to da je otišao predaleko kako bi spasao one koji su bili pod njihovom zaštitom i to ga je koštalo života. Ali on se suprotstavio nekome veoma bitnom, Crvenom suncu koje je jedan od najvećih protivnika njegove snage. Time je otišao u smrt, ali smrt pobeđuje. Smrt ga je odvela u legendu, gde će živeti večno (nastavci koji dolaze će pokazati da je ipak pobedio i samu smrt, pa je l’ on Supermen ili nije).

Naravno, ovo napisano u zagradi se nagoveštava i u samom stripu Granta Morisa i Frenka Kvajtlija “All Star Supermen – Među zvezdama”. Za ovaj strip digitalni tuš i kolor radio je Džejmi Grant. Supermen se susreće sa svojim naslednicima iz različitih epoha koje predstoje.

Kvajtli, Morison i Grant je dvojac kojeg poznajemo iz stripa “Mi 3”, iz priče o psu, mački i zecu, savremenim mašinama za ubijanje i kvožedne zločine. Na ovom stripu su radili 2004. godine, a već sledeće su počeli rad na “All Star Supermen” u naredne tri godine i objavili 12 epizoda.

“All Star Superman” jeste filozofija Supermena u jednom integralu, kako ga je izdala izdavačka kuća Darkvud prošle godine. Prosto se u njemu prozire sve što su radili Šuster i Sigel, kao i mnogi posle njih. Sada već osamdeset godina Supermena, čitav jedan čovekov životni vek, Supermne odoleva starenju i svakodnevnim nedaćama koje opsedaju njegov Metropolis, njega i građane. Osamdeset dugih godina, od kada su ga Šuster i Sigel strvorili, onako snažnog i otpornog na metke, kako sa naslovnice iz juna 1938. godine diže i razbija automobile, onakav, što bi se kod nas reklo “Hitlerovski auto”, do modernih telefona, savremene tehnologije i najjačih oružja vasione. Sve ovo je stalo u knjigu o kojoj govorimo i tada se postavilo pitanje, koje je otvoreno i teško da će ga iko zatvoriti - da li je potrebno bilo toliko dugo raditi na Supermenu? Možemo se zapitati i ovo, da li je neophodno bilo oživeti Supermena? Neminovno je da je odmah nakon njegove smrti, Leks Lutor počeo da pravi gluposti, da uništava svet koji je živeo sigurno, niko ne kaže da je živeo u miru, ali je bio siguran jer je tu uvek bio Supermen.

Da ne ulazimo u rasprave zbog čega je Kal El morao biti ubijen, odnosno, zašto je DC doneo odluku da se uradi takav jedan serijal, svakako je čitaocima širom sveta Supermenova smrt pala teško. Ono što je jedino tačno jeste to da su izmišljeni građani Metropolisa identično reagovali kao i stvarni Supermenovi ljubitelji. Svet  se na podjednak način suočio sa njegovom smrću i prava istina je to da nakon njegove smrti, više ništa neće biti isto.

Miloš Simić

Northern Revival ima novi EP i zove se “Electric Power Supply”. Oni koji su već slušali ovaj bend otprilike znaju šta mogu da očekuju. Masne rifove, heavy gitare, čvrstu ritam sekciju i Perin bes prema mikrofonu kao da mu je neprijatelj najrođeniji. Osim gitariste Aleksandra (Rajića) i već pomenutog Pere (Randelja) bend je doživeo i personalne promene pa su sada u prvoj postavi i Petar Kožuvara – Bas gitara i Marko Čizmar – bubnjevi.

Stilski bend nije mnogo odmakao od prethodnih “Mouth Full Of Dirt” i “Life Survival Tips”, ali promena /napretka ima. Pre svega, osnovni utisak je da gosn Randelj bolje peva. Bolje? Raznovrsnije, svakako. U prvom singlu, “Mr. Rabbit” se to vidi, jer čas peva čistim glasom, čas reži, a čas hrapavo urla. I to mi se dopada, jer doprinosi dinamici pesama.
Da se ne lažemo, “Mr. Rabbit” me nije oduvao, aranžmanski eksperiment mi se nije baš dopao, ali je zato “Old Sparky” odlična stvar i siguran je koncertni hit za narednu fazu benda. Odlična pesma sa sjajnim riffom i “catchy” refrenom.
Mene su uvek podsećali malo na Zakk Wylde-a i njegov Black Label Society jer su bili mešavina tog sludge fazona, južnjačkog roka i heavy metala, ali su od toga pokušali da odstupe na ovom izdanju. Nisu do kraja uspeli jer mi “Wear & Tear” zvuči nekako “southern rockerski”, srednjeg tempa sa atmosferičnim gitarskim solom i sporijim središnjim delom. “BPB” je osetno kraća, brža i energičnija od prethodne i sa “besnim” Perom za mikrofonom. Poslednja “Casket Of Stars” ima maltene klasični stoner intro, ali se kasnije pretvara u teškometalno prženje sa sve minijaturnim , ali fenomenalnim solom na basu oko 2:50.

Inače, ovaj EP je sniman u Piknik studiju u avgustu 2018. Gos’n Bandar je bio zadužen za sve: snimanje, miks i master, i posao je odradio savršeno jer je primetan produkcijski pomak u odnosu na prošla izdanja.

Sve u svemu, još jedno dobro izdanje ovih dobrih ljudi i jedva čekam da se vidimo i uživo da overimo ovaj mini album i možda popijemo po koju… 

Zoran Popnovakov

Proteklog vikenda naš (ne tako) mali serbski andergraund oglasio se gromoglasno. Glas, dubok, sirov i režeći stiže iz Novog Sada.

U pitanju je, kao glavna tema ove vesti, bend Northern Revival (stoner/heavy rock/sludge) koji je 15. septembra 2018. godine objavio spot za pesmu Mr. Rabbit. To je, zapravo, prvi singl sa predstojećeg EP-ja pod nazivom Electric Power Supply. Pomenuti EP je treće izdanje ove ekipe, sadrži 5 pesama i biće objavljen po sukcesivnom principu – singl po singl.

   

Da se, za početak, osvrnemo na istorijat i prethodna dostignuća Northern Revival-a. Naime, albumom Life Survival Tips iz 2016. godine bend se, u sferi žestoke muzike probija na vidno mesto srpske scene. Na našem mediju bend je zaslužno osvojio svoj prostor u godišnjoj regionalnoj recenziji a mogao se često čuti i uživo u klubovima i na festivalima širom Balkana.

EP čije izdanje željno iščekujemo sniman je u Piknik studiju u avgustu 2018., a ko drugi, do almighty Gosn’ Bandar je bio zadužen za sve: snimanje, miks i master.

Sadašnju postavu benda čine: Petar Randelj – vokal, Aleksandar Rajić – gitara, Petar Kožuvara – bas i Marko Čizmar – bubnjevi. Od januara ove godine u bendu je prisutna nova ritam sekcija te je iz tih razloga bend malo i stagnirao sa koncertnim pojavljivanjima jer je prvo trebalo raditi na novim pesmama a potom uvežbavati ceo repertoar. Tako se Northern Revival, posle posvećenog rada vraća na scenu u velikom stilu a kao novinu u tehničkom smislu, u novom izdanju donosi – duplu pedalu.

I na kraju (tj. tek na početku) kao glavnu novinu imamo spot pod nazivom Mr. Rabbit čiji je autor Mihajlo Obrenov. Glavni glumac u spotu je Mladen Mićunović aka Steva Đubre čiji se lik iz Dnevnjaka savršeno uklopio u tematiku pesme.

Na koji metaforičan način on dočarava senzibilitet muzike benda Northern Revival i zašto je tako poetično besan i oslikan mračno-prigušenim bojama – možete pogledati u nastavku.


Očekuje se da će bend do kraja godine završiti pregovore sa izdavačima tako da nestrpljivi slušaoci neće morati da čekaju pojedinačne singlove već će celokupno izdanje moći da poruče digitalno ili u vidu CD-a. Takođe, bend mogu i podržati prisustvom na nekom od predstojećih koncerata. Stoga, evo spiska datuma (za sada planiranih nastupa):
6. okt - CNE #3 METAL Enduro 2018 - Resita/RO
2. nov - otvaraju za SASQUATCH / Reflector Venue - Timisoara/RO
17. nov - Zeppelin - Zrenjanin
24. nov - Dom b-612 - Novi Sad

Za današnji dan pripremili smo vrlo prigodan, fantastičan kratki film koji nas vodi na samu Noć vještica u jedan neobičan postapokaliptični svijet. Film pogađa točno u sredinu sa svojim tonom, vibrom i duhom Noći vještica. Riječ je o jezivom i jedinstvenom djelu koje nosi naziv “The Last Halloween“. Režiju potpisuje Marc Roussel, a glavne uloge tumače Ron Basch, Emily Alatalo, Angela Besharah i Julian Richings.

Grad je tih, ulice napuštene. Četvero mladih maškara probijaju se kroz noć, od vrata do vrata, od kuće do kuće, skupljajući neobičnu žetvu među ruševinama nekadašnjeg društva. U svijetu u kojem je jedino provilo da nema pravila skoro se čini odgovarajućim da se sve svede na ovo… jednostavan izbor između dvije različite opcije. Posljednja Noć vještica je konačno stigla i vrijeme je došlo za odluku. Što će to biti? Trik ili slastica?

 

(Inverzija)

XII Hercegnovski Strip Festival (7. - 12. 9. 2018.)

Joevito Nuccion, plakat za 12. HSF

Nedavno sam za Helly Cherry dao intervju (a od tada je prošla čitava vječnost) koji se poklopio taman sa mojim odlaskom na 12. hercegnovski strip festival i tu sam spemenuo kako sam u Herceg Novom zadnji put bio davno-davno kao klinac ali se često sjetim događaja od tada koji je jako čudan i pokušati ga opisati bilo bi besmisleno kao da sad ovdje opisujem neki svoj čudni san. Mogao bi se čitav roman (naravno crtan) napisati pa bolje da za sada samo zamislimo neku linčovski-tarkovsky sekvencu ili još bolje Sandman epizodu po želji. Nazovimo je - događaj o  fascinantnoj gospođi Luciji i misterioznom dječaku iz sirotišta. Kažem "Sandman epizodu" samo zato jer, priznajem, prvi put sam skoro pročitao Sandmena (mislim naravno na Gaimanov serijal stipova). Ne znam zašto, iz nekog hira sam ga izbjegavao. Možda jer je takav hajp oko njega, pa mi se nije svidio crtež (na prvi pogled), pa boja, pa žanr, pa i to što imam na polici integrale na talijanskom i engleskom i slično.

Uglavnom, prvi put sam pročitao Sandmana (Sezona izmaglica, Beli put #33) noć uoči puta u Herceg Novi. Nisam mogao da spavam, spucalo me lagano uzbuđenje jer smo dogovorili drug Filip Andronik i ja da krenemo rano na put i nešto mi se laganini čitalo pred spavanje pa rekoh da prevršljam po polici sa stripovima pa sam skontao da nisam jedino Sendmene čitao (osim par nekih knjižurinica poput Persepolisa i Jeruzalema koje mi se stvarno ne da trenutno čitati).
Da ne duljim previše s ovim što je trebao biti uvod u konkretan trip u Herceg Novi, ili bolje reći - u hercegnovski strip festival (HSF), da kažem samo da tamo idem s ovom pričom i ovim snom. Idem sad, bio sam, možda sam još uvijek tamo, nadam se.

More
Najljepše je početi priču gdje vidimo odmah u prvom panelu - more! Sred je dana, vrelina prži, bura dere. Na katamarančiću smo u sred uvale, možda je neki 3. ili 4. dan Festivala. Vidi se pučina i otočići s građevinama, arhitektonski total Herceg Novog je u daljini a DJ iz kabine pušta hitove iz 80tih. Plešem na gornjoj palubi uz Sultans Of Swing, uz Heart Of Glass, Eyes Without A Face... Svi su prelijepi i raspoloženi i mnogi ovdje, na ovom plovilu, na ovom Festivalu nisu prvi put. Ja jesam. Gosti, nevjerojatni Trojac Organizatori (Nikola, Jovan i Nebojša) i posada katamarančića čije ime zaboravih, svi su tu, po prvi put u mojoj glavi i pred mojim očima. More je predivno, čisto i prepuno ježeva i dagnji. Napravili smo po listove/pasice stripa (po festivalskoj tradiciji), zapečatili ih u staklene boce i hitili u more kao poruke neznanoj osobi koja ih pronađe. Predivnih radova je tu bilo, neko će da ih nekad pronađe i...ima na sajtu festivala interaktivni koncept svega.
Na svom katastrofalnom talijanskom, Nebojši i ekipi iz Italije, iznosim teoriju da smo upravo u nekom Corto Malteze vortexu sastavljenom od stripa, mora i avanture. Doplovljavamo u turističko selo Klinci gdje crtamo za klince i probavamo domaće sprecijalitete. S terase pršte The Smiths s iste mini-linije kakvu imam u kuhinji, ali to nije bilo potrebno da se svakako osjećam kao kod kuće.

Dan
Još jedno divno jutro i vrelina. Nacrtao sam The Flasha za jednog dječaka pa onda i Batmana. Sva ekipa je tu. Čitam Malk Comics minije od Marka Malka pa fanzin Endem u kojem je strip Parlight Starlov koji je napisao Krešimir Biuk a nacrtao Ive Svorcina. Pored mene Vlada Vesović ne može da vjeruje koliko umirem od smijeha. Padaju mi na stol, jedan pa drugi, dva duguljasta požutjela/rumena lista. Primjećujem da smo ispod ogromnog stabla koje bi trebalo nacrtati jer mislim da puno govori o čitavoj atmosferi ovog beskrajnog dana i... odjednom je noć... S Biukom provlačim se tajnim prolazom na magičnu zaključanu plažu i osjećamo se kao u nekoj Goonies avanturi a ja citiram isječak iz Waldena: ...ali sada sviće zlogukiji i priličniji dan dok se drukčiji soj stvorenja budi da ovdje izrazi smisao prirode.
(Henry David Thoreau - Walden)

Majmun
Volio bih da sam žurnalistički iskusniji da mogu sve opisati, jer ovo što pišem je samo impresija, neka vrsta priče, neka vrsta ljudske duše. Zato neću da pišem svaki detalj. Što nema početak, nema ni kraj, kaže Gaiman. Padaju mi na pamet stihovi od Pixies "Monkey Gone to Heaven":

If man is five, if man is five, if man is five
Then the devil is six, then the devil is six
The devil is six, the devil is six and if the devil is six
Then God is seven , then God is seven, the God is seven
This monkey's gone to Heaven 

K.R. - Kiša

Kiša
Drugi je dan, možda i treći HSF-a i sunčano crtanje za fanove/street party/merch u centru grada je prekinuto bizarnim pljuskom (onako doslovno kao iz November Rain spota), pa smo se razbježali u obližnje kafane/restorane i tu je došlo do raznih majnddžob pomijeranja svijesti u glavi mnogih od nas. Ne znam za druge, ali ja sam u jednom trenutku sjedio između Aleksandra Zografa i Iztoka Sitara osjećajući se kao "kuhano jaje" između dvije mikrovalne moždane pećnice informacija, ludila i neviđenih storitelinga. Jeli smo crni rižoto i s usta nam se cijedilo savršenstvo sipine crne farbe čime je riža bila obojana i bio sam po ko zna koji put dijete između tih predivnih ljudi samo polu-generaciju starijih i samo univezum luđih od mene. Veliki univerzum. Toalet restorana je bio savršen. Tog dana sam upoznao i Ticu (Tihomir Tikulina). Zapravo tog dana sam upoznao sve koje nisam stigao prvog ili drugog dana.

Dan prvi
Prvi je dan u Herceg Novom i kiša još uvijek nije plesala po karti mojih otoka. Odmah mi je postalo jasno da je čitav ovaj festival prepun poruka i skrivenih značenja koja su put do neobjašnjivo ultimativnog. Tačno je 14:44h. Čekiramo se Filip i ja u apartmanu zvanom Kukoljac (a ima još jedan Kukoljac, ali to nije bio naš Kukoljac), tek smo došli i pogubljeni smo totalno, od saobraćaja i pogrešnog Kukoljca do neke vrste pseudo-utripovanog jet-laga, pa nam djevojka na recepciji kaže: Dobro došli u Kukoljac... ah da, vi ste soba 04, ali još nije stigao vaš cimer... Aleksa Gajić. Filip ostaje cool, a ja izvaljujem kao neki prepaljeni groupie - ozbiljno, s Aleksom Gajićem smo u sobi?
Kasnije te večeri s Aleksom i Filipom sam sjedio na terasi naše sobe, pričali smo o stripovima, filmovima i svemu pa smo spičili u grad na druženje s ekipom.

Sjene vrelih septembarskih predvečerja
Sjene nekih fantastičnih vila polagano su lebdjele u zraku i stapale se u moje crteže dajući im konačan smisao i šarm koji sam ne bih mogao uhvatiti u tim savršenim trenucima. Pitam se, koliko zapravo se zauvijek mijenjam sad, upravo sad, ali neizmjerivost je ono za čim tragam. Tražio sam priču, san, sjećanje i sve to pomnoženo s brojem bezbroj. Nalazim da je taj princip, ta formula izrodila eksperiment koji me je doveo u ovo stanje gdje moram pažljivo koračati ovim novim svijetom jer me može satrati svojom zastrašujućom snagom, satrati moje šeprtljave korake i odnijeti me u predjele za koje još nisam spreman, pa kažem po malo. Po malo moji duhovi, inače nikad neću naučiti da vas kvalitetno povedem sa sobom na hodočašće ovih vrelih septembarskih predvečerja, ovih rujanskih brujanja s prvim sjenama hercegnovskog sumraka.

A onda je došla poruka
Noć je. Nedim (koji piše za Comication) u nekoliko haikua iznosi mi filozofiju ovog trenutka o kojem ja moram napisati čitav roman. Škaline ispred kafića gdje je planirano druženje festivalaca je prepuno. Zabavljam ekipu tvreći da je Dan Verlinden zapravo tu neki lokalni frajer Jovan. Mislim da je 1. festivalska noć, možda i četvrta. U jednom trenutku sam poželio komadić introvertne samoće i popeo se desetak koraka iznad obruča gužve da unesem mini-zapis u svoj mini-dnevnik #2  i tad se opet sjetio priče o fascinantnoj gospođi Luciji i misterioznom dječaku iz sirotišta kako sam to nazvao. Kako to obično biva kad slijede bitne poruke u životu list pitospore mi pada u krilo i sjetim se svega. Sjetim se tog beskrajnog ljeta iz djetinjstva, misterioznog dječaka, gospođe Lucije i pronalazim poruku u vremenskoj boci od sjećanja poslanu davno-davno kad sam na neki način otkrio po prvi put ovo mjesto i ponovno-ponovno proživio taj savršen trenutak koji je mješavina misterije, predivnog gostoprimstva, prijateljstva i čudne poznatosti na granici ludila, ili bolje reći - potpunog ludila. Shvaćam da ne postoji nikakvo sirotište u mojoj priči već samo drugovi i drugarice i da ne postoje stvari poput vremena, godina i starosti. Postoji samo poruka.

Poruka je to ljubavi i krajnje je jednostavna i tu bih parafrazirao Suzan Sontag (čiji quote sam pokupio zapravo iz uvoda Harlana Ellisona za mog prvog pročitanog Sandmana) gdje Sontagova kaže Prava Umetnost ima tu moć da nas uplaši.
U kontekstu svih zastrašujuće predivnih doživljaja na ovom festivalu samo bih rekao - pravi Festival ima tu moć da nas uplaši.

Kostja Ribnik

Komedije dolaze sa svih strana svijeta a danas ih je, zahvaljujući blagodatima brzog interneta i streaminga, pronaći lakše nego ikada. Angloameričkih komedija ima pun kua, Francuzi su popularni u ovim krajevima kao i, recimo Česi ili Talijani, a prije par godina sve nas je oduševio film „Hunt For the Wilderpeople“ novozelandskog redatelja Taika Waititija. Zar je onda čudno da dobra i otkačena komedija dođe iz hladne, mračne i sumorne Finske?

A baš je takav setting dušu dao za komediju i to su prepoznali mladi filmaši Juuso Laatio and Jukka Vidgren kojima je ovo prvi film, i koji su zajedno s još dvojicom likova napisali i scenarij. U osnovi, ovo je komedija o heavy metal bendu iz neke finske nedođije, ali je i mnogo više od toga…

Dakle, dobrodošli u ruralnu Finsku – gradić smješten iza sedam brda i iza sedam gora u kome djeluje death metal bend, naravno ekstremnog predznaka – Impaled Rektum (savršen naziv). Zašto naravno? Pa, Finska je zemlja u kojoj su death metalci cijenjena i dosta popularna sorta, kao kod nas Majke ili Pivo, recimo, dok se goth pop/metal bendovi tipa Him ili symphonic metal izvođači poput Tarje Turunen smatraju komercijalom, estradom, pa i „kuruzom“.

Elem, bend čine pjevač Turo (Johannes Holopainen), gitarist Lotvonen (Samuli Jaski), basist Pasi (Max Ovaska) i bubnjar Jynkky (Antti Heikkinen) i ne ide im baš najbolje: već 12 godina sviraju u podrumu lokalne klaonice glazbu koju slikovito nazivaju “symphonic post-apocalyptic reindeer-grinding Christ-abusing extreme war pagan Fennoscandian metal”. U međuvremenu su odrasli pa su se pozapošljavali na zanimljivim radnim mjestima: Turo radi kao pripravnik u ustanovi za mentalno oboljele i čisti govna starih lujki, Lotvonen radi kod svog starog u klaonici gdje vježbaju, dok Pasi radi u gradskoj knjižnici gdje klincima savjetuje da ne posuđuju CD-ove Justina Biebera već nekih nikad-čuo grindcore metal bendova iz Urugvaja. Naravno, ne morate dugo razmišljati da biste shvatili kako lokalna zajednica prihvaća ovu četvoricu dugokosih outcasta i misfita.

Ekipa još nije imala niti jednu jedinu živu svirku, a razlog je taj što piče samo obrade i nemaju nijednu svoju stvar. To će se promijeniti nakon bizarnog događaja u klaonici gdje mašina za rezanje mesa zašteka dok reže tijelo jelena, pa gitarist dobije ideju za riff koji će biti okosnica njihove prve autorske pjesme. Njihov demo snimak dospije u ruke metal promotera s velikim crnim kaubojskim šeširom iz susjedne Norveške koji ih onako usput pozove da nastupe na najvećem norveškom festivalu ekstremnog metala. Vijest se pročuje po gradu i momci odjednom postaju glavne face, no ispostavlja se da od nastupa na festivalu neće biti ništa. Ipak, ne želeći priznati poraz, ekipa odluči da krene u Norvešku da ostvare svoje snove što će dovesti do cijelog niza komičnih situacija, pa umalo i do rata između dviju država…

Film se ugrubo može podijeliti u tri dijela: u prvom se upoznajemo s glavnim likovima, odnosom lokalnog stanovništva prema njima i bullyingom kome je Turo izložen od strane siledžija ali i lokalnog šerifa i taj dio je odličan. Sva četvorica glavnih likova su međusobno različiti ali dobro iznijansirani karakteri, a vrlo dobra gluma čini ih instantno dopadljivima i simpatičnima, posebno bassist Pasi, enciklopedija glazbe, koji izgovara svoje pošalice s mrtvački ozbiljnim izrazom lica. Svi su likovi ovdje pomaknuti, ekscentrični, pomalo twinpeaksovski, setting je također lynchovski (mali gradić okružen gustom šumom i brdima), a niz komičnih situacija u koje ekipa upada pametno je napisan i nije isforsiran samo gega radi.

Drugi dio filma, onaj nakon što ekipa postane popularna u svojoj mahali, je najslabiji, a dodatno ga otežava ljubavna priča Tura i cvjećarke Miie (Minka Kuustonen) gdje najviše dolaze do izražaja slabosti filma, posebice sklonost klišeiziranim i već viđenim situacijama. Naravno da je Miia kćerka lokalnog šerifa, naravno da on ne podnosi Tura, naravno da je tu i konkurencija u vidu ljigavog ali popularnog šlageraša Jounija…

Sreća pa drugi dio kratko traje, a onda prelazimo na urnebesni i manijakalni treći dio filma, suludi road trip koji će količinom apsurda i nebuloza zadovoljiti svakog ljubitelja legendarnih Monty Pythona. Ekipa kreće na put u Norvešku u ukradenom kombiju s mrtvačkim lijesom na krovu, usput će oteti i pravi vikinški brod, a po dolasku na granicu umalo će izazvati rat s norveškom vojskom koja je dobila dojavu da u kombiju stiže grupa terorista. Tu ima i jedna od najurnebesnijih scena filma, kada Pasi, onako mrtav ‘ladan i s Kissovskom šminkom na licu, objašnjava norveškoj pukovnici da su oni na misiji od Sotone, na što ova još mrtvije ‘ladnije odgovara: „Slušajte, ja volim Sotonu koliko i svaka žena u 40-ima, ali svejedno vas moram privesti na ispitivanje“. [🙂]   Ta posljednja trećina filma sumanut je ali uspio miks „Blues Brothersa“ i gore pomenutog „Hunt For the Wilderpeople“.

Takvih bisera ima razasutih kroz cijeli film, uključujući i nekoliko uspjelih pošalica na račun Europske unije, i svakako su mnogo efektniji nego prvoloptaški štosevi za klinčadiju poput bljuvotina u zraku. Pa ipak, ono što „Heavy Trip“ čini toliko zabavnim nisu samo ti komični elementi. Film niti u jednom trenutku ne pada u zamku jeftinog slipsticka, već u priču ubacuje i teme poput prijateljstva, (ne)prihvaćanja različitosti, homofobije, bullyinga, odrastanja u konzervativnoj zajednici i ne odustajanja od potrage za svojim snovima čak i kad ti svi govore da od toga neće biti ništa.

Jest, sve je to pomalo nabacano, na momente klišeizirano i već viđeno, ali što mogu kad sam sucker za filmove o apsolutnim autsajderima i luzerima koji se bore da nešto postignu, vjerojatno zato što sam i ja apsolutni autsajder i luzer koji nikada ništa nije postigao, pa mi je drago kada to netko drugi učini umjesto mene [🙂] . Ovaj će vas film jako dobro zabaviti i nasmijati, a to baš nije čest slučaj kada govorimo o heavy metal žanru, pogotovo ekstremnom metalu made in Finland.

Pod uvjetom, naravno, da volite brutalan i glasan heavy metal jer je film pun takve glazbe (originalnu glazbu za film pisao je poznati gitarist finskog power metal benda Stratovarius Lauri Porra). Film možete naći na torrentima našim svagdašnjim s engleskim subovima tako da nećete imati problema s praćenjem radnje.

Metalhead Hadžo

Socijalistička disko kultura u bivšoj državi? Da li je uopšte i postojala? Na ovo pitanje već je jedan od odgovora dao i niz izložbi koji se dogodio 2015. godine u Klovićevim dvorima (Kula Lotrščak), a potom i u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva (HDD) u Zagrebu. Najavljeni nastavak projekta bio je izdavanje vinilne kompilacije, soundtracka izložbe i jednog razdoblja muzičke i društvene istorije Jugoslavije. Nakon četiri godine istraživačkog rada, licenciranja i traženja najbolje zvučećih studijskih master-traka, autori kompilacije Leri Ahel i Željko Luketić izlaze sa prvim nastavkom „Socijalističkog diska“. Izdavačka kuća Fox & His Friends do sada je već objavila muziku iz filma „Gosti iz galaksije“ Tomislava Simovića i prvi u nizu radova multimedijalne skupine NEP (Nova Evropa).

Disko muzika na ovim prostorima imala je sva obeležja inostranih američkih i evropskih uticaja. Ona, međutim, za razliku od panka, novog talasa ili roka, nije imala odlike subkulture, nego je smeštena u kontekst pop muzike i to nepretenciozne pop muzike za igru. Diskografske kuće nisu bile sigurne gde treba smestiti taj zvuk, ali on je društveno podstakao sve ono što je do tada učinio i na tadašnjem Zapadu: slobodnije konvencije ponašanja, naglašenu seksualnost u tekstovima i nastupima izvođača, zaseban modni imidž i inkluzivnost u klupskom, noćnom životu. Kultura igre i neometanog ritma za koji su se brinuli DJ-evi kao nove zvezde muzičke scene, zadržala se i nakon epohe diska u drugim oblicima klupske muzike poput hausa i tehna.

Disko je ponovo zanimljiv istraživačima zvuka i društvenih okolnosti jer je bio i ostao u kontrastu dominantno maskulinoj rok kulturi. Na plesnim takmičenjima i u klupskom životu često su zvezde bili Romi i pripadnici drugih manjina; žene su u disku, iako na samoj granici medijske eksploatacije, naučile da taj stil preokrenu u svoju korist. U klubovima su mogle da biraju, a ne samo da budu birane. Koncept igranke je napušten, seksualnost je postala nešto čega su svesniji i muškarci i žene. Tekstovi pesama postaju opušteniji i otvoreniji, u muzici se eksperimentiše s elektronikom, dok se u najveće avanture u disku upuštaju upravo i najveća kompozitorska imena. Međutim, Alfi Kabiljo, Andrej Baša, Đelo Jusić, Gabor Lenđel, Kornelije Kovač, Nikica Kalođera, Kire Mitrev i mnogi drugi u pratnji velikih studijskih orkestara nisu bili deo andergraunda. Upravo suprotno, diskografi su koketirajući s novim žanrom testirali tržište brojnim singlovima, dok su dugosvirajuće LP ploče bile rezervisane samo za one najbolje prodavane. Disko produkcije nisu se mogle izvesti u garaži i zato je i takva podrška bila dovoljna, baš kao i ona festivalska, gde su se u konkurencijama Zagrebfesta, Vašeg šlagera sezone, Beogradskog proleća, Opatijskog i Splitskog festivala mogle naći izuzetno zanimljive pesme.

Izbor muzike na ploči 'Socijalistički disko. Ples iza jugoslavenske baršunaste zavjese 1977.-1987.' fokusiran je upravo na te manje poznate eksperimente, B-strane ili čak samo izdanja sa kaseta koja su ostvarila uticaj i koja obuhvataju imena autora i izvođača poznatih prvenstveno s pop scene. Izabrano je 18 numera koje najbolje ilustruju šta je sve obuhvatao disko u Jugoslaviji: etablirane zvezde poput Gabi Novak, Arsena Dedića, Ljupke Dimitrovske, Vere Kapetanović ili Zdenke Vučković, početne pokušaje fudbalera Ivice Šurjaka, Miss Jugoslavije Ane Sasso, ili zanimljive domaće verzije stranih hitova poput 'Vamos A La Playa', kvir-klasika „I Will Survive', te engleske pop-zvezde Kim Wilde. Tu je i zvezda tadašnje Startove duplerice Slovenka Moni Kovačić, poznati disko-fank sastav KIM, ženski deo Mirzinog jata pod imenom Rok Hotel, nekadašnja tinejdžerska zvezda Dubravka Jusić i danas popularno ime disko-kolekcionara Arian iz Makedonije.

Zvučne inserte moguće je preslušati na https://soundcloud.com/foxandhisfriends/va-socialist-disco-dancing-behind-yugoslavias-velvet-curtain-1977-1987