Prevođen je na svetske jezike, obožavan u Rusiji, širom Evrope, u Americi… Pored svega toga Miloradu Paviću (1929 – 2009) u Srbiji posvećeno je premalo pažnje.

Više puta je bio nominovan za Nobelovu nagradu za književnost. Predlozi su uglavnom dolazili iz Amerike i Evrope. Mnogi su lobirali za Pavića, ali nagrada nije usledila. Međutim, to sad nije ni važno, važna su dela koja je ostavio iza sebe.
 

U jednom osvrtu, koji je danas zaturen negde na youtube-u, Pavić je ovako ukratko prepričao svoj život: ’Ja sam pisac već dvestotine godina. Daleke 1766. godine, jedan Pavić je objavio u Budimu svoju zbirku pesama i od tada se smatramo spisateljskom porodicom. Rođen sam 1929. godine na obali jedne od četiri rajske reke u 8:30 časova izjutra, u znaku vage, podznaku škorpije, po astečkom horoskopu to je zmija. Mnogo više ljubavi sam ostvario u svojim knjigama nego u svom životu, sa jednim izuzetkom koji još traje. Noć mi se u snu slatko lepila za oba obraza. Do 1984. bio sam najnečitaniji pisac u svojoj zemlji, a od te godine, pa nadalje najčitaniji. Napisao sam jedan roman u vidu rečnika, drugi u obliku ukrštenih reči, treći u vidu klepsidre i četvrti u vidu priručnika za gatanje kartama, tarota.

Trudio sam se da što manje smetam tim romanima. Smatram da je roman rak: živi od svojih metastaza. Iz dana u dan sve manje sam pisac svojih knjiga, a sve više budućih koje možda nikad neću napisati.

Na moje zaprepašćenje knjige su mi do sada prevedene 66 puta na razne jezike. Ukratko, ja nemam biografiju – imam bibliografiju. Najveća razočaranja u životu donele su mi pobede, a pobede se ne isplate.

Nisam nikoga ubio, ali mene su ubili mnogo pre smrti. Za moje knjige bilo bi bolje da im je autor neki Turčin ili Nemac. Bio sam najpoznatiji pisac najomraženijeg naroda na svetu – srpskog naroda.

Mislim da me je Bog obasuo beskrajnom milošću podarivši mi radost pisanja, ali me je istom merom kaznio, možda baš zbog te radosti.’


Spomenik u Beogradu na Tašmajdanu dobio je prilično kasno, uz pomoć donacije azerbejdžanske vlade, dok je u Rusiji je spomenik dobio još za života.

I više je nego jasno da ljudi koji su bili na raznim visokim pozicijama u našoj zemlji nisu imali sluha za Milorada Pavića, niti su su znali kakav je on pisac, niti ih je zanimalo. Ni danas situacija nije ništa bolja, stariji, ali podjednako i mlađi pisci se zapostavljaju. Bolja je neka ‘popularna novinarska književnost’…

Što se tiče Pavićevih knjiga, svakako najveću slavu mu je doneo Hazarski rečnik, ali to nije jedina njegova knjiga koja je vredna. Dao bih skroman savet onima koji tek počinju da čitaju Pavića da prvo pročitaju Unikat, Kutiju za pisanje, Zvezdani plašt. Ponekad deluje kao da se sve ove Pavićeve knjige prepliću i nadovezuju.

’Sanjao sam opet onaj san. Bio sam u budućnosti. U onoj budućnosti kroz četiri meseca koju neću doživeti. Bilo je neodoljivo. 71 sekund večnosti…Kakvo prosvetljenje! Na kraju samoće počinje smrt! ‘  Unikat

Hazarski rečnik je knjiga s kojom ne možete završiti, ona nema kraj. Možete je pročitati od korice do korice (što je najštetnije), ali to ne znači da je pročitana i da je možete spokojno odložiti na neku policu da bude ukras. Postoji mnogo načina da se čita i tumači Hazarski rečnik.
 
Ivan Komarov (Zabavište)