Na osnovu premise neko bi lako mogao da odbaci "The Long walk" kao vanbračnu filmsku vezu između filmova "Brzina" i "Hunger games", ali ako znamo da je u pitanju predložak Stivena Kinga nastao još 70-ih pod pseudonimom i da je čak u pitanju njegova prva objavljena novela, možemo da sagledamo ovaj film obasjavši ga drugim svetlom.

U priči u kojoj 50 mladića u distopijskog retro Americi mora da hoda do smrti za neku iznimnu novčanu nagradu dok poslednji od njih ne ostane na nogama lako se mogu učitavati metafore o (vijetnamskom) ratu u kome mladići bivaju surovo egzekutirani jedan po jedan zarad cilja koji im je ideološki dalek i zamagljen do metafore o surovoj kapitalističkoj "pacovskoj trci" za novcem u sistemu gde je većina baždarena da propadne.

Međutim, Frensis Lorens, reditelj koji je sasvim slučajno (ili ne) režirao i "Hunger games", ali i "Ja sam legenda" pre svega sjajno koristi seting ruralne pustoši da lako oživi priču o donekle naivnim mladićima koji se ponašaju kao da kreću na ekskurziju dok surova vojna hunta ne počne da ih eliminiše govoreći tako nešto i o brutalnosti vojnih i diktatorskih režima.

Pre svega zahvaljujući dvojici izvrsnih mladih glumaca, Kuperu Hofmanu (sinu Filipa Simora) i Dejvidu Džonsonu ovo se može gledati i kao film o muškom bondingu i prijateljstvu, inspiraciji i podršci koje neko može da crpi iz iskrenog odnosa sa drugom osobom, a kao takav film se nenadano otvara vrlo potentnim emotivnim i dramskim scenama koje na momente lome srce preko pola.

"The long walk" ne treba gledati kao tipičnu yound adult distopijsku bajku (iako u njemu možemo naći i elemente "Farenhajta 451"), u pitanju je film koji je surov, čak i naturalan u prikazu nasilja, ali i neobično emotivan i interpretativno bogat kada zagrebete ispod površine već sada se svrstavajući svakako u jednu od najboljih filmskih adaptacija nekog Kingovog dela.
Ocena 4
Slobodan Novokmet