Nakon što su reinterpretirali priču o Drakuli kroz prizmu unutrašnje tragedije, Marko Kanavo i Korado Roi u stripu Frankenštajn: U ime oca ponovo posežu za klasičnim horor-mitom, ali ga ovoga puta smeštaju u još intimniji, gotovo egzistencijalni okvir. Kao i kod Drakule: Red zmaja, ne radi se o pukoj adaptaciji romana Meri Šeli, već o autorskoj viziji — slobodnoj i ličnoj, koja govori podjednako o čudovištu koliko i o čoveku koji ga je stvorio.

foto: Suspiriorum
Ovo nije Frankenštajn iz bioskopa. Nije ni samo moderna Prometejeva parabola. Ovo je priča o potrazi za smislom, o grehu koji ne prestaje da živi, i o očinstvu koje ne poznaje ljubav.

Kanavo koristi delo Meri Šeli kao osnovu za razmišljanje o odgovornosti i (ne)mogućnosti oprosta. On se ne zadržava samo na osnovnom zapletu koji svi znamo – mladi naučnik Viktor Frankenštajn stvara veštački život, a zatim biva progonjen posledicama sopstvene ambicije. Umesto toga, proširuje narativ, dodaje nijanse i otvara filozofska pitanja o odnosu između tvorca i stvorenja. Naslov „U ime oca“ već na početku sugeriše da ovaj strip ne govori samo o nauci i njenim granicama, već i o očinstvu, identitetu, napuštanju i potrazi za sopstvom. Ovde stvorenje više nije samo tragična žrtva naučne sujete, već i refleksija ljudske potrebe za ljubavlju, prihvatanjem i poreklom.

Ako je Kanavo taj koji postavlja temelje naracije, onda je Korado Roi onaj koji ih pretvara u opipljivu emociju. Njegov crtež je daleko od standardne strip estetike – to je umetnost u najčistijem obliku, gde senke nisu samo dekor već živi entiteti. Roi koristi tehniku kjaroskura, oštrog kontrasta između svetla i tame, kako bi dodatno pojačao tematsku dualnost romana: nauka naspram prirode, tvorac naspram stvorenja, svetlo razuma naspram tame poriva.

U njegovom vizuelnom jeziku, svakom kadru se pristupa kao da je slika iz noćne more – sumorni pejzaži, uske ulice, laboratorije, oči koje sijaju iz tame. Svaka tabla odiše atmosferom teskobe i unutrašnje nelagode, što čini čitanje ovog stripa gotovo hipnotičkim iskustvom.

Frankenštajn: U ime oca nije horor u klasičnom smislu. To je strip o samoći, o odbacivanju, o nemogućnosti da budemo ono što naši tvorci žele ili ono što mi želimo da budemo. Roi i Kanavo pokazuju da mit o Frankenštajnu nije bajka o monstrumu, već priča o ljubavi koja nikad nije data.

U ovoj verziji, najstrašnije nije ono kako stvor izgleda već ono što oseća.

U sledećem izdanju našeg mini serijala govorimo o poslednjem delu "trilogije" Džekil i Hajd: Belo i crno.