Negde pred kraj 2017, namestilo se da između dva Singerova romana koja su ponovo objavljena kod Flavia Rigonata (LOM), pročitam zbirku priča čuburske propovednice i spisateljice Lidije Jelisavčić Ćirić. Slučajno se dogodilo da mi Singerova učenica dođe baš u tom trenutku (imala je ona i Magičnog i Puškina za učitelje, ali Singer je takođe bio jedan od njih). Ne znam da li postoji nešto što se zove ženska proza. Ako se komentariše pejorativno, obično se u tu fijoku guraju spisateljice ženskih srceparajućih romančića ili ove šarene knjige što ih pišu voditeljke i modne blogerke. Opet, sa druge strane postoji i ona napadno-ozbiljna feministička proza sa intelektualističkim pretenzijama, koja oružjem političke korektnosti vodi krstaški rat protiv falusa i militantno se bori za svoju posebnost ili nekakvu pomirljivu gender neutralnost. Nisu mi baš bliske te grupe, ali srećom Ćirićka ne pripada ni jednoj od pomenutih. Ruku na srce, uvek sam više čitao muške pisce. Nisam seksista, obožavam žene, ali to se jednostavno dogodilo iz razloga što su muški pisci zastupljeniji. Žene polako počinju da osvajaju ovaj teren i navijam za njih. Pitali su jednom onu rusku spisateljicu Viktoriju Tokarevu šta misli o talasu „ženske proze“ u Rusiji, a ona je odgovorila: „Ne slažem se da postoji neki talas. Postoji tek nekoliko književnica koje pišu dobro. Ne bih sada o onima koje pišu loše.“ Lidija Jelisavčić Ćirić je žena koja dobro piše, a da li joj je proza „ženska“, time će se baviti kritičari. Možda je najzanimljiviju definiciju dao književni teoretičar Igor Perišić, koji je smatra „prividnom antifeministkinjom, a zapravo postfeministkinjom“. Neka to bude nekakav putokaz u svet proze L.J.Ć., ali nikako jedini.

Zbirka Bez „Dragi moji“, sastoji se od petnaestak priča i jednog uvodnog poetskog prologa, jer je Ćirićka, između ostalog i pesnik. Prva i najvažnija osobina njenog pisanja jeste, svakako, oblikovanje priče intimističkim „tračarenjem“ same sebe i sveta koji je okružuje. Stilski, sve je naizgled jednostavno, ali kada pogledate malo bolje strukturu rečenica, videćete da je u pitanju izrazito pismena i slojevita proza. Nema šmiranja digresijama, niti se spisateljica, shodno vladajućim trendovima, postavlja kao osvešćena svetopopraviteljka koja palamudi o politici, krizama u svetu i ostalim trtomuđenjima. Ovde je opisan život na jedan osoben i vrcav način, kroz seksi diskurs i čuburski mikrokosmos koji je metafora sveta u malom. Glavna junakinja po imenu Kili, pripoveda i propoveda, podjebava i provocira, smeje se od srca, ali nas u nekim momentima tera i da se začudimo nad neminovnim tokovima ljudske egzistencije, kao u dirljivoj i životno opipljivoj priči o starosti i smrti „Mrtvi ne znaju da su živi“. Ćirićkina proza deluju okrepljujuće i isceljujuće, kako je primetila jedna gospođa na promociji, i zato je treba čitati.