Kada realnost postane čudnija od fikcije, umetnik ima samo dve mogućnosti – da postane protagonista ili dokumentarista. U mirnodopskim razdobljima, umetnici su prirodna spona između kolektivnog nesvesnog i publike kojoj na stilizovan način isporučuju opasne misli.i emocije. Međutim kada nastupe famozna „dešavanja naroda“, običan pojedinac prelazi crtu dozvoljenog i postaje heroj svoje nenapisane biografije.

U tako dramatičnoj atmosferi, umetnici prestaju da budu interesantni kao takvi; sve ono čime su ispunjavali sadržaje svojih stranica, počinje da se odvija u realnom vremenu. Vikend-ratnici, kriminalci, šaneri, šverceri nafte i slični egzotični likovi više nisu izmaštane kreature, već posve realni akteri košmarne svakodnevice. Suočeni sa tako brutalno ospoljenom literaturom, autori više nemaju izbora osim da se i sami prepuste vrtlozima istorije, bilo kao neposredni učesnici ili reporteri.

Mnogi su upravo to učinili – uskočili u stranački aktivizam, navukli maskirne uniforme ili pretakali realnost u lepljivo štivo, dok je situacija još bila vruća i barut lebdeo u vazduhu. Kako su godine odmicale, teme su ostajale iste, ali je njhov tretman poprimao psihoterapijsku dimenziju. Traume su bile opipljive, i trebalo je vremena da autori i njihova publika procesiraju čitavu epohu ličnih i kolektivnih tragedija. Sa uvećavanjem vremenske distance, bledela je i (auto)terapijska funkcija književnosti; usluge profesionalnih terapeuta takođe su postale široko dostupne.

Danas, na trodecenijskom uzmaku od ratnog košmara, možemo govoriti o visokom horizontu iskustva, ili grublje rečeno, o senzacionalizmu. Bezmalo je dovoljno da ste vodili privatnu (crnu) hroniku o pomenutim dešavanjima i verovatnio ste imali materijal za bestseler. Gotovo da nema viđenijeg balkanskog pisca srednjih ili starijih godina a da nije eksploatisao dramatična iskustva iz 1990-ih. Serijalni ratovi, sankcije, izbeglištvo i građanski protesti poslužili su kao impresivan mizanscen za epopeje književnih junaka.

Ali napravimo ovde kritički veleobrt i pretpostavimo da je goreprimenjeni istoricizam kategorička greška. Možda je jezgro fenomena u nečemu sasvim drugom, recimo u činjenici da su svi domaći pisci nekvalifikovani radnici. Doslovno tako – u Srbiji ne postoji visokoškolska ustanova koja vam može dodeliti status diplomiranog književnika. Filološki fakultet je naučna institucija koja proizvodi buduće filologe, bibliotekare, profesore književnosti i stručnjake za strane jezike. Kreativno pisanje postoji samo kao izborni predmet na četvrtoj godini studija.

Mogućnosti su pak sasvim drugačije na evropskim i američkim koledžima. Pisanje je ponuđeno kao kompletan studijski program, tipično u okviru fakulteta umetnosti. Tamošnjim studentima je omogućeno da sistematizuju tehnike pisanja te detaljno izučavaju književne stilove i formate. A gde su to ovdašnji literati mogli da nauče? Na ulici, u kafani, u noćnim klubovima, na žurkama ili proizvoljnim putovanjima? Kao kakvi jurodivci, mogli su samo da pabirče privatne avanturice ili beskrajno recikliraju postratne i posttraumatske narative.

“Niko te ne može naučiti da budeš pisac…”, tipičan je odgovor lokalnih pripovedača na takve primedbe. Ako je zaista tako, zašto imamo fakultete likovnih, dramskih, muzičkih i primenjenih umetnosti? Zašto bi se mladi ljudi investirali i posvećivali studiranju ako je dovoljna tek “ulična škola”? Možda bi trebalo osnovati smer za kreativno pisanje upravo na Fakultetu primenjenih umetnosti. Slutim da bi takav eksperiment doneo osetno osveženje ovdašnjoj kulturnoj sceni.
D. Jovičić (autor je kulturni radnik iz Beograda)