Ako je neko uopšte vodio računa o tome, mislim da Andrea Radojčić drži rekord po posetama zrenjaninskim svirkama u poslednjih recimo pet godina. Bila je interesantna svima jer je još kao devojčica vrlo često potpuno sama dolazila na sve moguće koncerte. Prvo je počela da objavljuje snimke sebe kako svira gitaru. Onda je osnovala jedan bend, pa odmah zatim i drugi. Uspela je već da objavi jedan album, a već je na pomolu i drugi album. Nismo ni primetili kako je devojčica brzo porasla.

foto: Milica Kostić
Andrea, ima vas svugde. Rado ste viđeni gosti bilo da se radi o vašem solističkom koncertu ili o festivalu. Nanizali ste impozantan broj nastupa prošle godine, a i dalje nastavljate da produžavate taj niz i u ovoj godini. Koja je formula koja vas čini tako atraktivnim? Mladost ili još po nešto?

Hvala puno na lepim rečima. Da prošla godina je zaista bila odlična što se tiče svirki, a i super zaokružena albumom prvencem. Ja na to i gledam kao neku godinu "promocije" benda, jer mi je to i najbolji način da se bend predstavi publici. Haha, sad formula, nema tu nekog osmišljenog plana, ja mislim da je to do toga što je svima nama muzika prioritet i što se uvek trudimo da damo sve od sebe. Svaki nastup uživo budi neke nove emocije.

Kako tolika količina pažnje, koju ste definitivno uspeli da privučete za relativno kratko vreme, utiče na vas kao osobe, a onda i kao kreativce? Inspiriše li to sve, odnosno ume li da bude i zamorno? Kako uspevate da balansirate između školskih obaveza, društvenog života i benda? Određene žrtve su, čini se, nužne, a vi ste tako mladi i željni svega (smeh).

Mislim da mi zapravo nismo ni svesni te pažnje, ja uopšte ni nemam takav osećaj, kao da bežim od njega (smeh). Generalno cela ta priča oko publike, nastupa, stvaranja je nešto što ne može da se opiše rečima. Ja na primer toliko stvari shvatim dok sam na bini, desi mi se da neke probleme, za koje lupam glavu danima, i ne uspem da pronađem rešenje, na bini mi samo sine. Nekako, kao da je taj osećaj, to deljenje emocija između ljudi i nas neko otkriće koje me inspiriše. Kao osobe se nismo promenili, ali mogu slobodno da kažem da nas sve to uči nekim stvarima koje su vrlo bitne za život. Što se tiče obaveza i balansiranja, to nije neki problem, mislim da kada je neko stvarno vezan za nešto i kada mu je to centar sveta, onda su prepreke tu samo da nas nauče, a ne sputavaju.

Hajdemo da se vratimo na početak i pokušamo na bacimo malo svetla na ključne momente u tvom životu koje su te naterali da uzmeš gitaru u ruke. Možeš li recimo da nabrojiš tri prelomna trenutka koja su te dovela do situacije da sebi kažeš – to je to, želim da budem muzičarka?

Gitaru sam krenula da sviram pre, pa jedno 5 godina. Ja sam od malena bila izložena rokenrol muzici, nešto kratko sam svirala klavir, međutim, nije me držalo. Sa 11 godina sam krenula da se više interesujem za ceo taj stil i izrazila želju da sviram gitaru. Takođe moj otac me je vodio po stvarno raznoraznim koncertima i svirkama i meni se to jako dopalo. Međutim trenutak koji je bio preloman za mene, da sam znala da je to to, bio je moj prvi nastup na velikoj sceni, imala sam tek napunjenih 13 godina, na Woodstock-u u Zrenjaninu. Podigli su me na binu, ja ni sama nisam znala šta da sviram, nisam znala šta me je snašlo (smeh). Ali kada sam okinula prvi ton, znala sam da je to to, taj osećaj je postao moja zavisnost. Posle naravno kada sam krenula polako i sa bendom, i upoznavanjem uzora, i samim tim koliko me sve to čini srećnom, sam postala 100% sigurna da je to moj put.

Spomenula si uzore. Možeš li nam otkriti koji su to bendovi, odnosno albumi, najviše oblikovali tvoj muzički ukus, a samim tim i stil koji negujete kao bend?

Sve se promenilo kad me je ćale odveo na svirku Overdrive-a. Posle sam se oduševila zrenjaninskim bendovima: Desolation, Trash Union, Downstroy (oni su iz Kikinde, ali ja sam ih u Zrenjaninu tad čula), Forgotten Scream, Direct Drive, zatim i No Discipline i Drink or Die. Kad bolje razmislim, ja sam uvek završavala slušajući bendove tako što ih prvo čujem uživo. Posle toga sam pod njihovim uticajem krenula da slušam Korn, Fear Factory, Pantera, Sepultura, zatim RATM, RHCP, Faith no more, Nirvana, Alice in Chains... E, tu već malo sazrevam i posećujem koncert Eyesburn-a, gde ja shvatam da mi se i reggae dopada. Slušam “Ethiopian Mountains” od Remedy-a, sve od Eyesburn-a (smeh), KKN, Del Arno bend, Kojotov solo projekat kao i Gobline, Ritam nereda. Obožavam takodje First Blood, njihov album “Rules” mi je strava, Terror, a fan sam i Blankfile-a. Naravno ima tu još gomila muzike, ali ne može sve stati u par rečenica.To sve kad se spoji, i naravno kada upadnu Teodora sa svojim muzičkim ukusom i Marko sa svojim, čini Restore (smeh).

Primetio sam da ponekad objaviš fotke diskova koje si nabavila ili kupila. Mislio sam da diskove, ploče i kasete kupujemo samo još mi nostalgičari i pasionirani kolekcionari (smeh). Kakav tvoja generacija i ti imate odnos prema fizškim nosačima zvuka u vremenu striming platformi?

E pa ja stvarno volim te stvari i poslednje pare potrošim na neki disk ili ploču, a i dok sam kući uglavnom muziku slušam tako. Ne poznajem baš puno ljudi iz moje generacije da ih to interesuje, mada ne znam nikog ni da sluša (ili bar zna) sve ono što sam nabrojala u prethodnom pitanju, pa mi i nije čudno (smeh). Daćemo sve od sebe da i naš album, a i ja da svoj solo album, u nekom trenutku izađu na disku, to bi mi baš značilo.

art: Stefan Tot i Bojana Bugarin
Pred nama je vaš prvi album koji je bio i povod našeg današnjeg razgovora. Ne može baš mnogo bendova da se pohvali da je u vašem uzrastu već imalo objavljen album. Kako se to desilo? Ko je za to sve zaslužan?

Za snimljen album je zaslužan Srđan Dević i studio Nasnimanije, Kulturni Centar Zrenjanina, bez kojih ne bismo uspeli. U ovim godinama, finansijski teško da bi iko mogao sebi sve to da priušti. Oni su zaista odradili veliko dobro delo i puno im se zahvaljujemo na tome. Desilo se tako što sam ja imala određen broj pesama zbog kojih sam i osnovala bend. Iva i Teodora su vrlo brzo sve ukačile, a sve se nekako lepo poklopilo da smo imale i priliku da sve to ostvarimo.

Na prvo slušanje se stiče utisak da je album odsviran prilično slobodnim stilom i ekpresionički, bez mnogo kalkulacija. Kojim se sve žanrovskim teritorijama album kreće i koje su neke osnovne poruke koje ste želeli da emitujete kroz vašu muziku?

Album je stvaran, bez previše razmišljanja i kalkulisanja. Takav je izašao iz nas i drago mi je što je baš takav ispao. Žanrovi se kreću od panka i metala, preko reggaea i stoner rocka, tako bih rekla. Što se kaže "peace metal" (smeh). U tekstovima se nalaze emocije i naši pogledi na svet kao i uticaj dešavanja na nas. Poruka je naravno, mir, ljubav i sloboda.

Možeš li nam otkriti kako vaše pesme nastaju od početne ideje do realizacije? Da li si ti glavna autorka muzike i tekstova?

Pesme nastaju tako što ja napišem tekst i muziku, zatim to predložim bendu i onda svi zajedno smišljamo aranžman, iako uglavnom do aranžmana dođe vrlo spontano. Naravno uvek svako ima neku svoju ideju, pa onda svi zajedno sklopimo dogovor.

Da li i ubuduće planirate da funkcionišete kao trio ili ste možda razmišljali da pojačate zvuk sa još jednom gitarom ili čak nekim duvačkim intrumentom, s obzirom na neke od vaših glavnih uzora? Mislim da bi to bilo interesantno.

Za sada još uvek nemamo u planu da radimo na tome, mada se slažem sa tobom da bi duvači bili vrlo zanimljivi i da bi se lepo uklopili, vremenom ćemo verovatno raditi na tome, ali za sada ostajemo trio.

Ako sam dobro upućen, spremaš i svoj solo album. Šta od njega možemo da očekujemo? U kolikoj meri će se to razlikovati od onoga što radiš sa bendom Restore?

Da, spremam svoj prvi solo album, koji će biti totalno drugačiji od svega što sam do sada radila. Iskreno i meni samoj je sve čudno, jer nikad ne bih rekla da ću se pronaći u tom "žanru". Album je akustičan, biće tu i zvuka trombona, klavijatura… To su neke pesme koje su jednostavno izašle iz mene i koje želim da ostanu takve kakve jesu. Prva ideja, kako sam i objavila na svojim društvenim mrežama, bila je da se album sastoji od 8 pesama, međutim, kako vreme prolazi, biće tu sigurno bar 10, od kojih će velika većina biti na srpskom jeziku. Pa, videću, ako sve prođe kako treba, možda počnem da guram i tu priču što se tiče live svirki.

Šta se dešava sa tvojim prvim sastavom Affliction? Ima li tu nekih novina?

Affliction je jedan veoma lep početak svih nas i priča koja će uvek biti lepo sećanje na naše početke. Viktorija i ja, koje smo osnovale bend, razišle smo se žanrovski i svaka je krenula u nekom drugom pravcu. Bend i dalje postoji i planiramo da izbacimo nešto novo, ali nam to nekako, ni jednoj ni drugoj, grubo rečeno, nije prioritet. I dalje smo raspoložene da kad-tad, odradimo živu svirku, samo jednostavno obe imamo nešto što nas više ispunjava i furamo to.

Hvala ti na razgovoru za Helly Cherry, uz čestitke od redakcije na albumu prvencu i želje da ih bude još mnogo.

Hvala tebi puno na pozivu za razgovor!

Intervju priredio: Aleksandar Petrović