Nikola Vranjković i Autogeni Trening — Uobičajena svirka za njih, neuobičajena za publiku



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Nikola Vranjković, Autogeni Trening - Kolektor (Rokstrikcija), Podgorica, 5 Novembar 2022

Nikola Vranjković i bend su gosti u Crnoj Gori bili ovog ljeta kada su održali dva koncerta u jednom od Nikšićkih rok lokala, dok su u Podgorici zadnji put bili, koliko sam razumio, prije tri godine. U međuvremenu, ekipa koja je ovog minulog ljeta 2022 pokrenula Festival Kulture Zabjelo (na kome su gostovali Partibrejkers, Rundek, Zoster i Parampaščad) su pokrenuli i tzv. Rokstrikciju, seriju koncerata kojim bi tokom zimskih mjeseci u Podgorici, u prostorijama Kolektora na Zabjelu (naselje Podgorice), doveli veća i manja imena rokenrol scene. Kao što je bio slučaj sa ljetnjim festivalom, išli su na sigurno i doveli su Nikolu Vranjkovića i etablirane i nadaleko prihvaćene Autogeni Trening - koji su otvorili noć u najboljem mogućem maniru i tokom svog jednosatnog nastupa dobro zagrijali publiku seciranjem njihove diskografije. Autogeni Trening je bend koji godinama vije barjak i nosi breme rokenrola u zemlji u kojoj rokenrol skoro pa da je pokojni i ukopan, a sve što je povezano sa istim je sistemski i vrlo metodično dezinfikovano i uklonjeno. Zahvaljujući Autogenom Treningu (i još šačici entuzijasta), ipak, nije sve tako crno, a ja sam uvjeren, ja znam, da će jednog dana zasluženo biti prihvaćeniji nego što su danas. Ne znam kada, ali znam da hoće kad tad. No, to nije tema ovog teksta. Bitno je da je njihova publika bila ovdje, da je atmosfera bila na nivou i da su svi bili zadovoljni.

Svi vi koji ste barem jednom odgledali koncert Nikole Vranjkovića, znate visoki nivo koji možete da očekujete od benda. Apsolutna preciznost, uigranost i posvećenost što boljem izvođenju pjesme. Iako poželjno, tehnički nivo izvođenja nije najbitniji, već kako se izvodi pjesma, kako se pjesmi pristupa, kako se oblikuje i miluje i da li se pjesmi svaki put daje novi život, ili se samo tezgari. Sa Nikolom Vranjkovićem nema apsolutno nikakve dileme da je svaki koncert kao poslednji i najavljeno je da će ovaj trajati tri sata tokom kojih je bend predsavio veliki dio Vranjkovićevog solo opusa i najbitnijih pjesama iz Block Out perioda kojih je bogami podosta. Ovdje moram da spomenem ritam sekciju, bubnjara i basistu, koji su kičma ovog benda i voze do besvjesti tokom cijelog koncerta. Zaista je Nikola oko sebe okupio ekipu koja diše kao jedno biće.


Za vas koji još niste imali prilike da ih gledate, pretpostavljam da je ovo moje piskaranje apstraktno i čudno, te vas zato lijepo molim da ne gubite vrijeme, već da tražite gdje bend svira blizu vas i da idete, slušate i gledate. Zažaliti nećete sigurno jer svaki koncert Nikole Vranjkovića je jedno posebno iskustvo i doživljaj. I ovaj sinoćni koncert u Podgorici je bio isti takav - uobičajena svirka za njih, neuobičajena za publiku, i kada su se spojili i pojedine inhibicije pale, magija je bila opipljiva. Bend se u prvih pola sata usviravao. Bilo je manjih nejasnoća i osjetilo se da bend polako opipava teren i polako smanjuje distancu sa publikom. E, kada je ta aklimatizacija uspješno obavljena, kada je postignuta radna temperatura svih agregata bojnog broda, bend se raspištoljio na široko i na dugo i zapucao iz svih baterija po ušima i centrima ravnoteže svih prisutnih. To se osjetilo u svakom tonu, vidjelo se po gestikulaciji članova benda, u energji koju su unosili u pjesme (standardno mirniji Vranjković je negdje prema posljednjoj trećini koncerta vidno bio zanesen).

Večerašnje interpretacije pjesama poput „Sretenje“, „Večernja zvona“, „Težak slučaj pakla“, „Nikada ti neću više otkriti nijednu tajnu“, „Dan koji nikad nije došao“ itd., iako vrlo blizu originalima sa albuma, su obilovale eksperimentisanjem i malo drugačijim elementima koji su stvarali sasvim novu muzičku sliku. Ove pjesme, u ovom obliku su oduvale sve prisutne - i pijane, i trijezne. „Sretenje“ je bila jedna od onih pjesama koje su i iskusnu publiku, publiku upoznatu sa diskografijom benda i koji su ih gledali više puta, ostavili širom otvorenih očiju i usta. Eksplozija bubnja još uvjek odjekuje Eustahijevim tubama. To je stvarno bio zastrašujuće jak momenat. A onda, pjesma „Moraćeš da naučiš da živiš sa tim“ koju je Vranjković snimio sa Autogenim Treningom, i na kojoj izlazi Dino Kapetanović i pjeva zajedno sa Vranjkovićem, kao i na studiskoj verziji. Eh, da su još samo imali onu zujeću Dinovu gitaru i ugođaj bi bio sigurno još veći. No, i ovako je bilo moćno i publika je cijenila i podivljala kada su vidjeli Dina za mikrofonom. Nemamo mnogo prilike vidjeti njih dvojicu zajedno na bini pa je ovaj detalj publiku samo još i više potpalio.

Za mene je muzika i koncerti, ne kolektivno, već jedno vrlo lično audio vizuelno iskustvo koje ljubomorno želim samo za sebe. Volim da na koncerte idem sam, da me niko ne zapitkuje i prekida u slušanju i gledanju. Što manje poznatih lica, to bolje. Publika, skakanje, pjevanje mi ne smetaju naravno jer to je sve neizbježan dio cijelog dekora i magije jednog koncerta. Bend je tu za publiku, publika je tu za bend. Nikola Vranjković i bend su profesionalci mnogima nedostižnog kalibra i svaki njihov koncert je praznik za uši, oči i srce a sinoć je srce mnogih u publici pjevalo od ushićenja. Duboko sam uvjeren da koncerti ovog tipa rade mnogo dobroga za sveukupno društvo, i zato, Zabjelčani, samo naprijed u slične pohode.

Nikola Franquelli



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Stiže prvo zvanično reizdanje albuma "Nuklearne olimpijske igre" Satana Panonskog

"Rijetko kada se na domaćoj sceni pojavi tako osebujan lik kao sto je to bio Ivica Čuljak. Znan i kao Kečer II a još poznatiji kao Sata...

10 najčitanijih

Arhiva