Na ovom sajtu je već bilo kolumni koje su se istraživale ko je kriv za propadanje te famozne scene. U jednoj se pisalo o publici, dok je druga bila posvećena direktno bendovima. Prema tome, ostali su još samo mediji pa da zatvorimo trougao.


Tačno da su pomenuta tri faktora međuzavisna i da uslovljavaju jedni druge. Ukoliko bismo počeli da polemišemo ko je od njih kriv i koliko, odgovora ne bi bilo do sutra. Zato, posmatrajmo stvari sa nule. Ako poredimo muziku i medije nekad i sad, lako uočavamo da je sada došlo do nagomilavanja i jednog i drugog. Samo je broj publike na koncertima u padu. Međutim, možda ni to nije u potpunosti tačno, jer, kad pogledamo statistiku sa interneta, mnoge pesme i albumi danas imaju nezamisliv broj slušanja (da ne kažem pregleda). Znači, publika se preselila na internet i tu nema rasprave. Međutim, koncerti su i dalje posećeni, ali tu se situacija totalno proredila. Ljudi definitivno traže isključivo kvalitet ili komercijalu. Da napravim poređenje – iz tog razloga su i danas tribine engleskih stadiona ispunjenje do poslednjeg mesta, dok kod nas malo ko hoće da gleda amaterski fudbal. Isto je i sa muzičarima… Ovo bi možda bilo i dovoljno za ovu kolumnu da naslov nije ovakav.

Pojavom interneta došlo je do omasovljavanja medijske scene. Sajtovi, portali, blogovi… niču kao pečurke posle kiše iz prostog razloga zato što ih je veoma lako pokrenuti. Ne postoji više izgovor kako je skupo imati svoj radio ili novine, pa makar to bilo i na amaterskom nivou. Što se tiče konkretno muzičkih medija, moramo napraviti paralelu između onih nekad i sad. Ako je muzičkih novinara u prošlom milenijumu bilo manje, jasno je da su egzistirali samo oni najbolji i svi (izuzimam fanzinaše) su radili na profesionalnom nivou. Pod ovim podrazumevam da su imali stalni posao i primanja. Situacija danas je kudikamo gora, jer plaćenog muzičkog novinarstva i specijalizovanih medija (rtv emisije ili magazini o muzici) jednostavno NEMA. S druge strane, savremeno doba nam je omogućilo taj internet i olakšanu komunikaciju, samim tim i gomilu medija koji funkcionišu u tim tokovima.

Sad se postavlja pitanje u kojoj meri su oni kompetenti i merodavni da kritički pišu o muzici. Novinarstvo je dovedeno do stepena volonterskog i amaterskog, ali, kao i kod muzičara, amateri ponekad mnogo bolje urade posao od profesionalaca. Problem je u tome što ih jednostavno ima previše, a nažalost, najveći deo njih ne posmatra muziku kroz prizmu kritike, već služe isključivo kao protočni bojler za širenje aktuelnosti. Ne nipodaštavam do kraja takav način rada, samo mislim da je to povlađivanje čitalačkoj publici koja je navikla na instant sadržaje, kao što su na primer: vesti u dve rečenice, fotografije sa koncerta i slično. Upravo time čitaoci bivaju zatrpani gomilom (najčešće) nebitnih informacija, dok pravi autorski sadržaj ostaje u zapećku, jer ne donosi čitanost. Pošto više ne postoje štampani magazini i pojam „tiraž“ kao merilo kvaliteta (ili samo kvantiteta), onda se „piše“ mere tako što se upoređuju pregledi i broj lajkova na fejsbuk stranicama. Normalno, onaj portal koji ima više pratilaca na društvenim mrežama, samim tim se pozicionira kao ugledniji, čitaniji, kvalitetniji i slično.

Tu logiku usvajaju i bendovi, kojima piša poraste ukoliko se njihovo ime nađe na nekom od tih portala. Ne vidim ništa loše u tome, naprotiv. Međutim, to što ti portali izađu u susret bendovima i prošire cirkularnu vest, ne znači da je taj bend automatski dobio priznanje za svoj rad. Kurčenje objavama tipa „Evo nas na Heli Čeriju“ (namerno uzimam za primer, da se ne uvrede kolege sa ostalih medija) ne donosi apsolutno ništa nikome, osim samom mediju koji eventualno može privući nove čitaoce. Umesto da bendovi podignu priču, tako što će kucati na sva moguća vrata i tražiti recenziju svog dela, oni se u startu zadovoljavaju mrvicama, tj. šablonskim vestima u kojima se njihovo ime pojavi u dve rečenice. Jeste i to deo promocije, ali, nije najznačajniji. Ovde će mi neko kontrirati rečima: „Jeste, ali, nismo mi krivi što neće niko da piše o nama“. Ima u tome istine, ali, samo delimično.

Još uvek postoje novinari koji preslušavaju albume i iznose kritičke sudove u vidu recenzija. Samo su ti ljudi izgubili interesovanje za novom muzikom koja se gomila na virtuelnim etiketama i prosto ne može više da se isprati samostalnim angažovanjem. Iz tog razloga treba razbiti zabludu da je dovoljno snimiti materijal u audio formatu i okačiti ga na internet. Zvuči surovo sa moje strane, ali, smatram da je to nedovršen posao. Poređenja radi, zamislite pisca koji napiše knjigu i čitaocima je prezentuje samo u .pdf formatu. To je totalno devalviranje svačijeg rada, i ma koliki bili izdaci, umetnik prosto mora da omogući pojavljivanje dela u nekom od čvrstih formata. Izgovori da se to ne prodaje, ne piju vodu, jer, u tom slučaju rad očigledno nije dostojnog kvaliteta čim niko ne želi da izdvoji lovu za njega. Može se to posmatrati i kao mito medijima, ali, slanjem novinaru linka za „free download“ (a ne nosača zvuka) i očekivanja da će se isti tome posvetiti profesionalno i odvojiti vreme za pisanje kritike, krajnje je iluzorno.

Na kraju, iz svega navedenog proističe zaključak da i mediji snose značajan deo odgovornosti za trenutno stanje scene. I pored toga što su svi odreda osuđeni na volontiranje, sami su krivi zato što se ne trude da postave bilo kakve standarde u svom poslu. Ono što u startu treba odrediti jesu prioriteti. Šta je bitnije? Kvalitet ili kvantitet?  Autorski tekstovi ili informativna delatnost? Ako su odgovori na prethodna dva pitanja pod B), onda je moj tekst potpuni promašaj i treba ga što pre zaboraviti.

Dejvid