Iza imena jst mnml stoji Zoran Nikolić, srpski kompozitor i pijanista čiji rad ide u pravcu koji je na ovim prostorima još uvek redak – savremene klasične muzike svedene na najnužnije elemente. Njegov novi album, Reverie, izašao je za nezavisnu izdavačku kuću Felt & Wire i sastoji se od deset kompozicija pisanih za klavir, violinu i violončelo.

Reverie gradi svoj svet oko tišine, rezonance i suptilnih harmonskih pomeranja. Svaka pauza nosi jednaku težinu kao i ton koji je prati. Naslovi poput "Le Soupir Muet" ili "L'Adieu Sans Fin" nagoveštavaju i vezu sa frankofonom klavirskom tradicijom, dok numere iz serije "Reverie No. 1–4" deluju kao okosnica oko koje se ostatak albuma organizuje.

Kako bismo čitaocima Helly Cherry-ja predstavili jedan žanr kojim se dosad nismo bavili, odlučili smo da pustimo samog autora da govori o svom radu. Sa Zoranom Nikolićem razgovarali smo o putu do minimalizma, procesu nastanka albuma i mestu koje ovakva muzika ima na domaćoj sceni.

fotografija dobijena ljubaznošću sagovornika
Kako je klasično obrazovan pijanista došao do ovako svedenog, "tihog" izraza? Da li je to bila postepena promena ili svestan rez?

To je bio postepen proces koji je u jednom trenutku postao svestan izbor. Klasično obrazovanje mi je dalo temelj – razumevanje forme, harmonije i discipline. Međutim, kako sam više komponovao, sve manje me je zanimalo koliko muzika može biti složena, a sve više koliko može biti iskrena.
Vremenom sam shvatio da me privlači ono što ostaje kada se ukloni višak. Ne doživljavam tišinu kao prazninu koju treba popuniti, već kao prostor u kome ton može da nastavi da živi. Mislim da sam upravo tu pronašao svoj izraz.

Šta za tebe znači "minimalizam" u kompoziciji?

Minimalizam za mene nije žanr niti estetsko pravilo. To je način razmišljanja.
Svaki ton mora da opravda svoje postojanje. Ako nešto ne doprinesi emociji ili atmosferi, nema razloga da ostane u kompoziciji. Minimalizam nije odricanje od izraza, već potraga za njegovom suštinom.
Često ga upoređujem sa skulpturom. Skulptor ne dodaje beskonačno materijala, već uklanja ono što nije potrebno dok ne ostane samo suština. Tako pokušavam da gradim i muziku.

Album se gradi oko sećanja, tišine i emocionalne jasnoće. Možeš li da opišeš kako je taj koncept nastao? Postoji li konkretno sećanje ili period koji stoji iza toga?

Ne postoji jedan događaj koji je pokrenuo album.
Više me fascinira način na koji funkcioniše sećanje. Retko kada pamtimo čitave priče. Ostanu nam fragmenti – određeni pogled, nekoliko sekundi tišine, svetlost u prostoriji ili osećaj koji ne umemo da objasnimo.
Želeo sam da muzika funkcioniše na isti način. Da ne priča linearnu priču, već da ostavlja prostor slušaocu da u njoj pronađe sopstvena sećanja. Mislim da zbog toga svako može da doživi Reverie drugačije.

Zašto baš trio klavir–violina–violončelo, a ne solo klavir ili veći ansambl?

Klavir je instrument kroz koji razmišljam, ali gudači donose nešto što klavir ne može. Violina i violončelo mogu da zadrže ton, da ga dišu i razvijaju kroz vreme. Kada se spoje sa klavirom nastaje osećaj da muzika ima više vazduha nego što bi ga imala samo na jednom instrumentu.
Nisam želeo veliki orkestar. Veliki ansambl bi promenio intimu koju sam pokušavao da sačuvam.

Naslovi poput "Le Soupir Muet" i "L'Adieu Sans Fin" su na francuskom. Ima li to veze sa specifičnim uticajima (Satie, francuska klavirska tradicija)?

Sigurno postoji određena bliskost sa francuskom klavirskom tradicijom. Erik Satie je jedan od autora kojima se često vraćam upravo zbog njegove sposobnosti da vrlo jednostavnim sredstvima stvori duboku atmosferu.
Francuski naslovi nisu pokušaj da album zvuči egzotično. Oni su jednostavno najbolje odgovarali karakteru pojedinih kompozicija.

Omot albuma podseća na "Unknown Pleasures" Joy Division-a, samo kao njegova minimalna, svedena verzija – s obzirom da je originalni omot zapravo vizuelizacija radio-signala pulsara, da li je ta asocijacija namerna, kao odraz tvog zvuka, ili je u pitanju slučajnost?

Drago mi je što ljudi pronalaze različite asocijacije. Unknown Pleasures je jedan od najprepoznatljivijih omota u istoriji muzike. Iako moja ideja nije bila direktna reinterpretacija, fascinira me ideja pulsara — ritmičnih signala iz svemira koji izranjaju iz tišine. Ta veza između nauke, ritma i jednostavne vizuelne forme veoma mi je bliska.
Privlači me vizuelni minimalizam i način na koji nekoliko jednostavnih linija može da izazove osećaj dubine i rezonance. Na isti način pokušavam da komponujem — što manje elemenata, ali što više značenja i prostora za odjek.

Kako izgleda tvoj proces komponovanja, pišeš li za klavirom, ili prvo čuješ strukturu u glavi?

Gotovo uvek počinje za klavirom. Ponekad u glavi postoji zamagljena emocija ili intuitivni osećaj pravca, ali zvuku moram da dam fizički oblik na dirkama da bih ga zaista razumeo i razvio.
Nekada je dovoljno nekoliko tonova ili jedna harmonija da se otvori čitava kompozicija. Nikada ne sedam sa idejom da napišem delo od tri minuta ili određene čvrste forme. Pokušavam da slušam gde me muzika vodi, umesto da je na silu usmeravam. Kada osetim da je kompozicija rekla sve što je imala da kaže, tada prestajem da pišem.

Koliko je tišina (pauze, prostor između tonova) za tebe kompoziciono sredstvo, a ne samo odsustvo zvuka?

Možda jednako važna kao i sam ton. Tišina nije pauza između dve muzičke rečenice. Ona je deo muzike.
Ponekad upravo u toj pauzi slušalac najjasnije čuje ono što je prethodni ton ostavio iza sebe. Mislim da današnji svet veoma retko ostavlja prostor za tišinu, pa mi je važno da je muzika vrati.

Da li su Reverie brojevi (No. 1–4) nastali kao ciklus ili kao odvojene skice koje su se kasnije povezale?

Nisu nastali odjednom. Svaka kompozicija je nastala u drugom trenutku, ali sam kasnije shvatio da između njih postoji zajednički jezik i kohezija. Zbog toga sam ih posmatrao kao jedan ciklus – različita poglavlja iste ideje.

Kakva je priča iza izdavačke kuće Felt & Wire i zašto si izabrao baš njih?

Felt & Wire je nastao iz želje da postoji prostor za muziku koja ne pokušava da prati trendove, već da ostane verna sopstvenoj estetici. Naziv spaja dva elementa klavira – filc (felt), koji oblikuje dodir i boju tona, i žicu (wire), iz koje nastaje vibracija.
Taj spoj mi je postao simbol ravnoteže između nežnosti i napetosti, osobina koje osećam i u muzici sa albuma Reverie.
Za mene izdavačka kuća nije samo mesto na kojem se objavljuje muzika, već produžetak umetničke ideje. Zato mi je bilo važno da vizuelni identitet, način predstavljanja i sama muzika govore istim jezikom.

Kako gledaš na scenu savremene klasične/neoklasične muzike u Srbiji? Ima li autora, publike, prostora za sviranje uživo?

Mislim da postoji više kvalitetnih autora nego što javnost pretpostavlja. Ono što nedostaje jesu prostor, kontinuitet i veća vidljivost.
Publika postoji, ali je rasuta. Zbog toga su važni mali festivali, kulturni centri, nezavisni mediji i ljudi koji su spremni da predstave ovakvu muziku. Verujem da scena može da raste upravo kroz takve inicijative.

Planiraš li izvođenja uživo ili je Reverie zamišljen isključivo kao intimno slušalačko iskustvo?

Voleo bih da album dobije koncertni život, ali ne u klasičnoj formi. Zamišljam izvođenja kao audiovizuelno iskustvo u kojem muzika i slika funkcionišu kao jedna celina.
Planiram nastupe uz vizuelni sistem koji će u realnom vremenu reagovati na izvođenje. Svaki ton, dinamika ili promena u muzici uticaće na vizuelni sadržaj, tako da projekcije neće biti unapred snimljena pozadina, već sastavni deo samog izvođenja. Za realizaciju tog koncepta koristim alate poput TouchDesignera, koji omogućavaju da se zvuk i slika razvijaju zajedno u realnom vremenu.
Verujem da takav spoj muzike i vizuelne umetnosti može da produbi doživljaj albuma Reverie, a da pritom zadrži njegovu intimnost i minimalistički karakter. Više ga vidim u galerijama, manjim koncertnim prostorima i kulturnim centrima nego na velikim binama, jer upravo takvi prostori omogućavaju publici da se potpuno prepuste slušanju i posmatranju.

Pošto su naši čitaoci uglavnom okrenuti nešto drugačijim muzičkim pravcima, šta bi poručio nekome ko prvi put sluša ovakvu muziku i ne zna šta da očekuje?

Ne bih mu rekao kako treba da sluša. Samo bih ga zamolio da odvoji nekoliko minuta i da ništa ne očekuje. Ne treba tražiti refren, vrhunac ili objašnjenje svake note. Ponekad je dovoljno prepustiti se zvuku i videti gde će vas odvesti.
Ako posle slušanja ostane makar jedan trenutak tišine koji nećete želeti odmah da prekinete, ili emocija koju niste umeli da imenujete pre nego što je muzika počela, onda je Reverie ispunio svoju svrhu.