Spoj govorne poezije, post-panka i minimalističke elektronske produkcije postao je njihov zaštitni znak. Od samih početaka, Džejson Vilijamson i Endrju Fern odbijaju da igraju po pravilima i upravo je to postavilo Sleaford Mods kao autentične hroničare britanske radničke klase u 21. veku.

Sleaford Mods su započeli kao solo projekat Džejsona Vilijamsona, bivšeg radnika u različitim firmama, frustriranog nepravdom i svakodnevicom. Njegovi tekstovi su bili nalik monolozima na ivici nervnog sloma: politički, lični, besni, ali i začinjeni apsurdnim humorom. Prava hemija se dogodila 2012, kada mu se pridružuje Endrju Fern, donoseći jednostavne, ali pamtljive bitove, često napravljene u kućnim uslovima.

Njihov pristup je bio sve samo ne uobičajen: bez refrena, bez spektakla, bez svirke uživo. Samo matrice sa laptopa i Vilijamson koji ih "napada" stihovima. Ipak, takva estetika minimalističkog pristupa dobila je ogroman odjek. Njihov proboj dolazi s albumom Divide and Exit (2014), a već Key Markets (2015) i English Tapas (2017) postavljaju ih kao značajnu pojavu na britanskoj alternativnoj sceni.

foto: Ralph PH
Kritičari su često pokušavali da ih svrsta(va)ju: da li su Sleaford Mods novi pank? Ili neka vrsta “hip-hop panka”? Možda naslednici slem poezije? Istina je da oni funkcionišu kao hibrid svega toga. Njihovi tekstovi imaju politički naboj i bes panka, ritmičnost i izričaj hip-hopa, i introspektivnu brutalnost slem poezije. Ali i dalje su nešto sasvim svoje.

Vilijamson ne repuje u klasičnom smislu, već više isporučuje reči poput metaka: besno, ritmično, precizno. Njegova dikcija, obojena lokalnim dijalektom, dodatno pojačava autentičnost i osećaj “ličnog obračuna” sa svetom oko sebe. Fernova produkcija je, s druge strane, nevina, minimalna i efektna u isto vreme. Jednostavne linije basa, povremeni sint, lo-fi bubanj, i ništa više.

Džejsonovi stihovi savršeno artikulišu (ili artikulišE) bes, konfuziju i ogorčenost. Oni govore o radu bez perspektive, klasnoj nepravdi, otuđenju, licemerju savremene politike i kulture.

Ali ništa nije crno-belo. U tom besu ima i autoironije, čak i topline. Vilijamson često izvrće i sopstvenu poziciju, priznaje sopstvene slabosti, koristi humor kao alat otpora. Sve to čini da njihova poezija funkcioniše i kao umetnički izraz i kao dnevnik čoveka koji preživljava u neoliberalnom haosu.

Dok mnogi teže složenosti i produkcijskoj raskoši, Sleaford Mods su pokazali da i dva elementa mogu biti dovoljna za utisak i uticaj. Njihova formula matrice i glas deluje kao pobuna protiv moderne preterane produkcije.  Taj minimalizam, umesto da bude ograničenje, postao je njihov zaštitni znak. Na taj način su otvorili vrata novom talasu umetnika (Bob Vylan?) koji kombinuju spoken word, elektroniku i društveni komentar bez potrebe za grandioznim aranžmanima.

Iako su možda počeli kao čudaci na margini muzičke industrije, danas su Sleaford Mods referentna tačka za čitav niz bendova i izvođača. Njihov uticaj se može primetiti kod savremenih britanskih spoken word umetnika, ali i u širem smislu u vraćanju fokusa na tekst i poruku.

Sleaford Mods su nas podsetili da muzika i dalje može biti politička, oštra, beskompromisna, ali i lična. Bend je trenutno aktuelan sa svojim novim albumom The Demise of Planet X.