Kada u septembru 2026. Dilan Dog obeleži četrdeset godina postojanja, jubilej neće biti samo prilika za slavlje, već i neminovno suočavanje sa pitanjem sopstvene relevantnosti. Kao jedan od retkih evropskih strip-junaka koji su preživeli promenu epoha, čitalačkih navika i estetskih kriterijuma, Dilan Dog danas stoji na raskrsnici između sopstvene mitologije i savremenog sveta koji traži drugačije vrste horora.

Najavljeni jubilejski program Sergio Bonelli Editorea jasno pokazuje svest o tom problemu. Umesto bezbednog oslanjanja na nostalgiju, planirana izdanja pokušavaju da testiraju granice serijala kroz alternativne realnosti, noar-istrage i horor narative koji reflektuju savremene strahove. Međutim, ispod različitih zapleta provlači se jedno ključno pitanje: da li je Dilan Dog danas sposoban da govori istim intenzitetom kao u svojim formativnim godinama, ili je osuđen na varijacije već poznatih motiva?

Povratak klasičnim antagonistima, mentalnim institucijama i „Zamišljenim pričama“ deluje kao svesna strategija balansiranja između kontinuiteta i rizika. Iako ovi elementi prizivaju period koji se često smatra kreativnim vrhuncem serijala, njihova savremena reinterpretacija nosi i potencijalnu zamku – opasnost da se prošlost koristi kao estetski oslonac, a ne kao polazna tačka za istinsko narativno preispitivanje.

Linija Oldboy tu igra važnu, ali ambivalentnu ulogu. Sa jedne strane, ona omogućava autorima da se bave težim psihološkim i društvenim temama, vraćajući Dilanu Dogu ozbiljnost koja mu je u pojedinim fazama nedostajala. Sa druge strane, insistiranje na retrospektivi i istorijskom kontekstu osamdesetih godina otvara pitanje da li serijal zaista gleda unapred, ili se samo trudi da pronađe novu težinu u sopstvenoj prošlosti.

Najzanimljiviji deo jubileja možda leži u Specijalima i liniji Horror Stories, koji se otvoreno pozivaju na poetiku Tizijana Sklavija. Koncept horor-antologije i fragmentisanog pripovedanja vraća Dilana u prostor snova, simbolike i unutrašnjih strahova – teritoriju na kojoj je serijal oduvek bio najjači. Ipak, ostaje da se vidi da li će ovaj povratak biti tek formalni omaž, ili pokušaj da se ponovo uspostavi emocionalna i tematska radikalnost ranih godina.

Zbog toga, četrdeset godina Dilana Doga ne predstavlja samo jubilej jednog stripa, već i test njegove sposobnosti da ostane relevantan bez oslanjanja na sopstveni kultni status. Ako jubilej uspe da iz prošlosti izvuče pitanja, a ne samo estetiku, Dilan Dog bi mogao još jednom da potvrdi zašto je decenijama bio više od horor-serijala – introspektivni komentar sveta i njegovih strahova. Ako ne, rizik je da se noćne more pretvore u samoreferencijalne eho-komore.