Ovako, sinoć (16.9.) sam prisustvovao zagrebačkom koncertu škotske skupine MOGWAI. Nagovorio me moj prijatelj Marko. Ulaznica je bila prilično jeftina (s obzirom na cijene) pa sam pristao. Odmah da pojasnim nekoliko stvari. Generalno nisam ljubitelj post rock muzičkog žanra, niti previše preferiram muziku grupe Mogwai. Još od samih početaka, kada sam ih imao prilike čuti (druga polovica '90-ih godina), shvatio sam da nisam taj tip i da se, jednostavno, u tome ne pronalazi. Od svih skupina slične orjentacije, nešto više pažnje i naklonosti, posvetio sam grupama Bardo Pond i Sigur Rós. No, moram priznati, da grupa Mogwai nije koračala u mjestu i da su tijekom svoje karijere, mijenali zvuk, ipak zadržavajući vlastiti "trade mark" po kojem su postali poznati od samih početaka, a to je izmjena tihih i glasnih djelova unutar pjesama. Tijekom vremena i ja sam, pomalo, promjenio stav prema njihovoj muzici, tako da sam počeo pomalo biti blagonaklon prema njihovim izdanjima, naročito zadnja dva studijska albuma.


Zbog stanovitih razloga, propustili smo gotovo cijeli set predizvođačice, njihove prijateljice kantautorice Kathryn Joseph, čuvši tek posljednju pjesmu, koja se nalazi na njenom ovogodišnjem albumu "WE WERE MADE PREY" (2025). Kako sam uspio saznati, nastupila je pred malobrojnom i, gotovo, nezainteresiranom publikom, što je stavrno šteta, s obzirom da seradi o kvalitetnoj autorici. O brbljanju za vrijeme svirke (općenito), da ne duljim, po tome se već zagrebačka publika, nemali broj puta iskazala. Usprkos svemu, koncert je bio rasprodan pa su Mogwai dočekani u dupke punoj dvorani. 

Odmah se primjetila na rubu pozornice palestinska zastava, koja izražava stav grupe (i Kathryn) o trnutnoj aktualnoj ratnoj situaciji na Bliskom istoku. Nastupili su u klasičnoj peteročlanoj formaciji, tri gitare, ritam sekcija, s povremenim sviranjem klavijatura i povremnim vokalima, pošto je većina njihovih pjesama instrumentalnog karaktera. 

Uživo, Mogwai zvuće puno intenzivnije i impresivnije od studijskih snimaka. To ne znači da studijski albumi nisu dobri, nego da grupa ima sposobnost nadogradnje studijskih pjesama, dodatno pojačavajući pojedine glasne djelove do granice neizdrživosti (nekoliko ljudi oko mene je prstima čepilo uši kada im je buka bila nepodnošljiva). Vizualno, grupa je pilično statična, maksimalno se koncentrirajući na samu izvedbu, osim lidera sastava, gitariste i povremenog vokaliste Stuarta Braithwaitea, koji se, sasvim s lijeve strane, gibao u rockerskom štimungu. Kad to spominjem, sastavi kao što su God Speed You Black Emperor ili spomenuti Sigur Rós, nisu rock bandovi, dok Mogwai, koliko god unosili psihodeličnih i ambiental elemenata u svoje pjesme, ipak jesu.
 
Za čovjeka, koji, kako sam spomenuo ranije, nije pretjerano sklon, grupi i njihovom stilu, koncert je bio fantastičan. Članovi grupe ozbiljno pristupaju svom radu i po pitanju same izvedbe nema apsolutno nikakvih propusta ili, nedaj bože, malodušnosti. Predstavljajući ovogodišnji album "The Bad Fire", Mogwai su prošetali pjesmama iz svoje bogate riznice. Čim sam vidio palestinsku zastavu na pozornici, oprostio sam se od izvedbe, meni njihove omiljene pjesme 'My Father My King', pošto se radi o obradi starog židovskog tradicionala. Međutim, maloprije sam pronašao ovogodišnju snimku iz Limericka, Irska, gdje su je izveli. Najdramatičniji moment nastupa je pripao zadnjoj pjesmi koju su izveli, 'Mogwai Fear Satan', s njihovog debitantskog albuma "Mogwai Young Team" (1997). Odmah je krenulo s bučnim gitarskim uvodom, koji je postao još glasniji priključenjem ritam sekcije. Nastavilo se sve do središnjeg djela pjesme, kada pjesma poprima tihi psihodelično-ambientalni moment, gdje je, začudo, i publika utihnula, a grupa je muziku svela na jedva čujne tonove. Prije nego što se dogodio totalni prevrat, dva krika iz publike su dvije sekunde ranije najavila iznenadni prevrat prema deliričnom zvučnom crescendu, kakvog nisam skoro doživio, na tako impresivan način, potpomgnut jednostavnom ali vrlo efektnom strobo-light showom, koji je cijeli ovaj komad učinio još dojmljivijim i grandioznijim.

Da rezimiram. Nisam iznenada postao fan grupe, ali pošto sam bio prisutan, bio bih manje sretan i zadovoljan čovjek, da sam, kojim slučajem, propustio ovaj izvanredan nastup.
Robert Čajsa