Ako gledate filmove ili serije na nekoj striming platformi, verovatno znate da je sadržaj zasnovan na intelektualnoj svojini (IP – intellectual property) i dalje izuzetno popularan. Razvijanje nove serije ili filma je skup poduhvat, pa je zato uvek sigurnija opcija da se projekat bazira na već postojećoj knjizi ili kratkoj priči – što je odlična vest za sve koji pišu narativnu fikciju!

Međutim, postoji jedna tajna iz filmske industrije koju možda ne znate: kratke priče se lakše adaptiraju u dvosatni film nego romani pune dužine. Želite dokaz? Nevidljivi čovek, Planina Broukbek, Dolazak, Apokalipsa danas, Memento, Sve o Evi, Sekretarica, 2001: Odiseja u svemiru i Bekstvo iz Šošenka – svi su to odlični filmovi koji su, pogodili ste, nastali po kratkim pričama.

Pa, zašto su kratke priče pogodnije za film od, recimo, romana? Evo pet glavnih razloga:

Ograničen broj likova

Kratke priče obično ne sadrže više od tri lika: protagonistu, antagonistu i katalizatora – lika koji ubrzava radnju i tera protagonistu na promenu. Zbog malog broja likova, radnja se fokusira na glavni problem protagoniste, što čini konflikt i prepreke veoma jasnim.

Roman može imati mnoštvo sporednih likova i paralelnih radnji koje su previše komplikovane ili zahtevaju mnogo vremena da se ispričaju. Kratka priča ostaje jednostavna i fokusirana.

Radnja počinje što je moguće bliže vrhuncu

Pošto su kratke priče mnogo kraće od romana (obično imaju od 3.000 do 10.000 reči), ima mesta samo za jednu glavnu situaciju, problem ili zadatak. Početak priče svega nekoliko dana, sati ili čak minuta pre vrhunca radnje dodaje hitnost i odmah stavlja protagonistu u konflikt.

Zbog ograničenog vremena, lik mora odmah da reaguje. Ovo je idealno za film jer publika zna da će se glavni problem rešiti u otprilike dva sata, što stvara zadovoljavajuće filmsko iskustvo.

Jedinstveno i intrigantno okruženje

Kratke priče su namenjene da se pročitaju u jednom dahu i da funkcionišu kao beg u svet drugačiji od našeg – baš kao i filmovi. Veliki deo uživanja leži u otkrivanju tog novog sveta. Bilo da se radi o prašnjavom i grubom Divljem zapadu u filmu 3:10 za Jumu (baziranom na priči Tri deset za Jumu) ili o ogromnom, futurističkom svemirskom brodu u 2001: Odiseja u svemiru (baziranom na priči Artura Klarka Sentinela), u pitanju su kinematografski upečatljivi svetovi koji se lako prenose na film.

Romani takođe mogu imati zanimljiva okruženja, ali kratke priče češće preuzimaju rizik kada je u pitanju svet u kojem se radnja dešava – verovatno je to i razlog zašto se toliko naučnofantastičnih kratkih priča pretvara u filmove.

Nema mesta za prošlost likova

U kratkoj priči svaka reč ima značaj. Bilo kakvi detalji iz prošlosti likova biće svedeni na minimum – ako ih uopšte ima. Nema vremena da se lik priseća detinjstva, osim ako to direktno ne utiče na radnju. Ako protagonista pomene da se kao dete skoro udavio u jezeru Iri, verovatno će klimaks priče uključivati plivanje.

Filmovi bi trebalo da budu niz upečatljivih slika povezanih sažetim dijalozima i konkretnim postupcima – što konkretnije, to bolje. Nije slučajno što Leonard Šelbi (Gaj Pirs) koristi Polaroid fotografije u filmu Memento (baziranom na kratkoj priči Memento Mori) – te fotografije igraju ključnu ulogu u njegovoj priči.

Izazivanje snažnih emocija

Možda najvažniji element koji do sada nismo pomenuli jeste način na koji priča izaziva emocije. Svrha svake priče, bez obzira na medij, jeste da kod čitaoca ili gledaoca probudi duboka osećanja i omogući katarzu. Gledanje nekoga ko prolazi kroz traumatično ili opasno iskustvo na ekranu pomaže nam da se suočimo sa sopstvenim traumama i često pronađemo nadu. Istraživanje osnovnih ljudskih potreba kao što su preživljavanje, ljubav, sloboda i pravda može izazvati snažne emocije u bilo kom žanru.

Divan život je božićni film (baziran na kratkoj priči Najveći dar), ali glavni problem protagoniste, Džordža Bejlija (Džejms Stjuart), jeste to što želi da nikada nije bio rođen – veoma emotivna situacija. To mu otvara put ka otkrivanju zašto bi trebalo da bude zahvalan na svom postojanju. Iskupljenje za greh je takođe snažna tema u mnogim vesternima i sudskim dramama. Veoma je dirljivo i kada lik žrtvuje nešto, pa čak i sopstveni život, zarad drugoga.

Kratka priča može da se usredsredi na jednu konkretnu emociju i omogući filmskim likovima da duboko istraže tu emociju – i da tako dotaknu publiku. Postoji mnogo različitih vrsta priča koje mogu poslužiti kao osnova za dobar film, ali kada pogledamo sve elemente kratke priče, lako je videti koliko je ovaj medij sličan filmu. Televizija je već neka druga priča…