STATICO je hardcore punk bend iz Beograda, formiran iz potrebe za izražavanjem unutar politički i društveno turbulentnog okruženja od strane "veterana" domaće hardcore scene. Njihov zvuk karakteriše brza i intenzivna svirka, angažovani tekstovi i sirova produkcija, s jasnim uticajima evropskog i američkog old school hardcora i DIY etike. Bend je do sada nastupao širom (ne samo) regiona (od Ilirske Bistrice, Berlina, Beča do Budimpešte) i delio binu sa značajnim imenima.

Nakon 7" objavljenog u Nemačkoj upravo im izlazi i prvi album. Izdanje objavljuje ćetiri izdavača, iz Nemačke, Slovenije i Srbije. Zvuk je vidno drugačiji od onog na debitanstkom izdanju, a tekstovi su, čini mi se, još direktniji, inspirisani svim užasima koja se dešavaju kako u Srbiji tako i svetu.

Izlazak novog izdanja smo iskoristili da im postavimo par pitanja i bar malo zagrebemo iza onoga što krije album nazvan "Absurdity of this world!"

foto: Lea Bodor
Bend je osnovan pre nekoliko godina, a iza sebe imate EP, pojavljivanje na par kompilacija, i sada ovaj album. Kako je evoluirao vaš rad (od nekih neozibljnih početaka) do danas? Kako je evoluirao u procesima inspiracije, stvaranja i snimanja od prvih numera do prvog albuma?

Ovaj bend nikada nije zamišljen da bude nešto toliko ozbiljno. Svima nam je Statico hobi, nešto čemu se posvetimo kada i koliko možemo, u tim retkim trenucima kada čovek ima vremena i energije samo za sebe. Nastali smo bez nekakvog plana, jednostavno smo skapirali da nam se svira, u početku više probe, posle je to došlo do ljudi, pa su nas zvali na koncerte da sviramo. Nekada uspevamo da vežemo i po dve probe nedeljno, nekada nemamo probu i po nekoliko meseci, ako nismo na okupu ili smo privatno zatrpani raznim stvarima. Naravno što više sviraš koncerte, postaješ vidljiviji pa te češće ljudi zovu. Onda više i vežbaš, to dovodi i do povećane kreativnosti, novih pesama, pa snimiš nešto novo i tako u krug. U početku nismo ni razmišljali da ćemo ikada imati bilo kakvo izdanje, ali sada imamo i LP. Nadam se da ćemo uspeti da održimo neki trenutni tempo i da se na sledeće izdanje neće čekati više godina.

Koliko je ulazak u bend još jedne gitare promenio zvuk?

Mislim da se zvuk nije drastično promenio, ali da je Steva doneo puno bendu, i te kako jeste. Napisao je nekoliko pesama, par tekstova, dodao neki svoj šmek na stare pesme. Najbitnije je da je doneo dodatnu energiju. Mislio sam da će peta osoba u bendu značiti samo još teže zakazivanje proba i koncerata, jer je to još jedna osoba prema kojoj se moraš prilagoditi, ali smo zapravo dobili nekoga ko često prvi povuče da se nešto radi.

Koje bi to albume ili bendove (HC i ne-HC žanra, domaćeg ili svetskog) izdvojili kao inspiraciju pri radu na „Absurdity Of This World“?

Nema ih, zaista. Svi slušamo punk/hardcore i njegove razne podžanrove decenijama, plus raznu drugu muziku, da bismo mogli da izaberemo nešto konkretno i da kažemo e ovo nam je reper kako želimo da zvuči album. Jednostavno svašta je uticalo, na svakog ko je doneo neku pesmu na probu, ili barem rif koji smo posle zajednički razrađivali. Poslali smo album na par adresa da se recenzira pre nego što je zvanično izašao i te recenzije su u dobroj meri prilično različite. Neko je navodio da čuje uticaje nekih bendova koje niko od nas čak i ne sluša. Što mi je zapravo super. Gotivnije mi je da vidim da 5 ljudi čuje svako nešto svoje nego da je 5 ljudi navelo iste bendove na koji ih podsećamo. Nikada nisam želeo da neki moj bend bude nečija kopija. Ma koliko je u hardcore teško imati bilo šta novo i svoje posle ovih 40 i kusur koliko se svira, super mi je ako uspemo koliko toliko da imamo neki svoj trip.

Da li planirate neki spot za koju od pesama, nešto što bi pomoglo da bend dođe do neke nove publike? Kako zamišljate taj vizuelni izraz?

Nikada nismo o tome pričali, ali prilično sam siguran da nikada nećemo stati pred kameru i snimati spot. Ne zanima nas takva promocija. Možda ako neko od drugara bude u fazonu da se igra i napravi neki video kolaž za youtube ili tako nešto. Imamo prečih stvari na koje želimo da trošimo vreme i novac.

Hardcore scena često funkcioniše po DIY principima, bez značajnije podrške mejnstrim medija ili izdavačkih kuća. Kako balansirate tu autonomiju sa željom da vas više ljudi čuje i doživi vašu poruku? Da li ta želja postoji?

Muzika koju sviramo nikada nije popularna, nikada neće ni biti. I dobro je da je tako. Nikada nisam "kukao" što hardcore nema podršku u medijima jer smatram da nam nije ni potrebna. Nismo DIY zato što bolje ne možemo, nego drugačije ne želimo. Nije nam ovo posao, nismo plaćeni da sviramo, mi plaćamo ovaj naš hobi. To radimo svesno i lepo se osećamo. Ne bih da zvučim arogantno i da pametujem, aktivno sam na sceni skoro 30 godina, kao publika, kao neko ko svira ili organizuje koncerte (a trojica iz Statico su i stariji i duže tu od mene), ali ja se najbolje i najprijatnije osećam u malim prostorima, što manja bina ili da je uopšte nema, ljudi što bliži nama, na pojačalu da sede ako nema gde drugde, da ne postoji ni najmanje distanca i razlika između benda i publike. Ne mora ništa da se vidi, ali moraš da osetiš da li postoji razmena energije. Ja mislim da ljudi kojima se sviđa Statico razmišljaju slično ili isto kao ja, slušaju neke slične bendove, izlaze u iste "rupe" od prostora i lepo im je koliko i meni. I upravo je to svesno odbijanje korporativnihih medija, velikih izdavača i festivala, i insistiranje da sve držimo pod našom kontrolom, našim i samo za nas, ono što hardcore razlikuje od mnogih drugih muzičkih pravaca. Naravno da mi je želja da što više upravo takvih ljudi čuje za bend, ali mi za to ne treba ni spot, ni televizija, ni veliki izdavač. Doći ćemo mi do tih ljudi pre ili kasnije sviranjem koncerata i snimanjem pesama. Zapravo sam prilično siguran da bi nas ti ljudi prvi odjebali da probamo da budemo "veliki". Kao što bih i ja odjebao bend koji se istripuje da je velik, postavlja sulude uslove, a želi da svira DIY koncert.

Kome je ovaj album zapravo upućen? Postoji li "idealni slušalac" Staticø-a — i da li vam je stalo kako će neko protumačiti ono što izbacujete?

Verovatno sam delimično odgovorio na ovo sa prethodnim pitanjem. Mi u DIY hardcore sceni smo svi jednaki i svi smo isto, nema razlike ko svira, ko dolazi na koncerte, ko ih organizuje, ko kuva, ko fotka, ko piše fanzin ili vodi neki label, a neretko isti ljudi rade sve ili puno toga istovremeno. Statico je deo te scene, tim ljudima sviramo, sa tim ljudima se družimo, a kome se na to sviđa muzika koju sviramo i poruka koju šaljemo, super.

foto: Ilija Marjanović
Koliko misliš da je muzika danas važna klincima i da ih može pokrenuti da drugačije misle?

Šta su trenutno klinci? :) Na koncertima dugo nije bilo mlađih, čini mi se da postoji jedna praznina u generacijama od barem 10 godina, dok se nisu pojavili "klinci" rođeni od 2000. naovamo. Al više ni oni nisu klinci, imaju svi po 20 i kusur godina. A primetiću da i od njih ima sada još mlađih, ali ih ne poznajem puno niti dovoljno dobro da bih mogao da komentarišem. Svakako se nadam da će uvek biti tu nekog ko će održavati hardcore živim, beskompromisnim i da će na pravi način kapirati stvari.

Novi album izbacuju Out of the darkness, Onesnažavanje uma i Ayran sounds. Pretpostavljam da je ovo udruživanje izdavača praktične prirode. Kako ste došli do ideje da više imena sudeluje? I šta vam može doneti?

Postoji i četvrti label, Refuse Records iz Nemačke/Poljske koji je originalno sam trebalo da izda ploču, ali sam insistirao da učestvuju i lokalni labeli, da bi ploča bila jeftinija, dostupnija i bolje promovisana na ovim našim prostorima. I već se osećaju prednosti toga što više ljudi radi na albumu u odnosu na primer na prvi singl. Ayran Sounds je zapravo label nas iz benda. Učestvovali smo kako bismo imali veću kontrolu prilikom izdavanja, distribucije i na kraju imali više svojih primeraka ploča, jer će nam trebati za koncerte.

Kakvi su planovi?

Čekamo da ploča zvanično izađe, da se sve to malo zavrti pa da počnemo bukiranje koncerata i nekih manjih turneja. Nismo hteli da cimamo ljude i krenemo na put sa pesmama od pre 4 godine. Nažalost nisam siguran da ćemo moći neke veće turneje od po tri i više nedelja jer svi imamo usrane stalne poslove, plus smo i roditelji male dece. Ali sam siguran da mi baš to trenutno treba u životu :)

I za kraj, ako je današnji svet pun apsurda, za šta ipak vredi boriti se?

Uvek vredi boriti se. Valjda svi želimo da živimo u nekom boljem svetu od ovoga u kome smo sada. Svi smo ljudi, svi grešimo, svi imamo mane, ali ako bilo ko od nas odluči da nešto radi u bilo kojoj meri bolje, humanije, ispravnije, da nekog učini srećnijim ili sigurnijim, uspeli smo barem nešto.
____
Out of the Darkness je spremio i niz pogodnosti kako bi se uštedeo koji dinar, za posebne pre-order pakete. Za više informacija čekirajte njihove socijalne mreže.