foto: Dimitrije Petković, kompletnu galeriju pogledajte ovde
Koja vam je prva asocijacija pri pomenu reči – Soulfly? Meni možda čak i moj rodni Zaječar, gde ovaj sastav ima status kultnog, budući da je izuzetno slušan i voljen u alternativnim krugovima. No, zavičaj na stranu, verovatno mnoge ime ove grupe na prvu odvede u prašume Amazonije i među tamošnja plemena, u snažnu gruvačinu, praćenu karakterističnim praskom doboša i tribalnim soničnim vibracijama, a uz sve to tera makar na mahanje glavom, ako ne i upuštanje u svojevrsnu ritualnu đusku. To je otprilike i opis njihovog koncerta od četvrta, 10. jula, u beogradskom Dorćol placu, gotovo dupke ispunjenom. Američki nu/gruv/metal sastav, predvođen čuvenim Brazilcem Maksom Kavalerom, upriličio nas je svojim prisustvom po ko zna koji put i isto tako priredio dinamičnu svirku, punu znoja, gimnastike i pozitivnih reakcija. Jedan od najenergičnijih koncerata ovog leta, ako ne i godine.

foto: Dimitrije Petković, kompletnu galeriju pogledajte ovde
Bio je tačno 21 sat kada se na binu popeo bend koji je otvorio ovo vatreno veče – Neven. Momci dolaze iz Beograda i praše metalizirani hardkor, lirički obojen raznim scensko-versko-filozofskim temama, oslanjajući se na strejt edž i Hare Krišna pokrete, iako nisu svi članovi benda deo te priče direktno. Grupa predvođena mlađanim momcima (i studentima) Milošem i Reljom, do sada ima jedan demo i dva zvanična izdanja, i gomile simpatija brojnih ljubitelja hardkor zvuka kako u zemlji, tako i u regionu (pa i šire), koje je za relativno kratko vreme pobrala. Imaju i nekoliko spotova od kojih prva dva u paketu skoro da prelaze 150.000 pregleda na Jutjubu, što je verovatno misaona imenica za mnoge gitarske skupine sa Balkana danas, a kamoli za jedan andergraund DIY hardkor bend. Budući da Neven pratim od prvih nastupa, a sećam se i kada mi je Miloš najavljivao osnivanje sastava dok su još bili u idejnoj fazi, čini mi se da imam kredibilitet da kažem da su momci sve bolji i bolji, kako uživo, tako i studijski. Evidentno sazrevaju na vrlo kvalitetan način, prvenstveno muzički, ali i karakterno, te je proizvod koji nude skoro potpuno definisan i potentan. To su nam pružili i u četvrtak uveče, provozavši nas kroz čitav diskografski opus, u setu od skoro pola sata. Bilo je tu i novijih pesama Gour Krsna/Prvi simptom Kali Yuge, za koji su obajvili spot, i Samilost sa najnovijeg izdanja „Zakon ljubavi”, zatim, uslovno rečeno, najstarijih, poput Malih stvari i Nisam sam, ali i Novo telo stari duh i Ostajem pozitivan sa „U svakom srcu gore svetla”, EP ploče koja ih je nekako i probila. Potonje dve stvari su izazvale najveći haos u publici. Bilo je i pevanja, i stejdždajvinga, i šutke, baš kako smo navikli na njihovim koncertima. I što je najvažnije, omladina je vodila u tome! Pevač Miloš uskoro migrira u Holandiju, ali će bend nastaviti da postoji, no pitanje je koliko ćemo ih često gledati uživo, te je ovo bila jedna od poslednjih prilika, makar ovog leta i pred selidbu.

„Makso Srbine, Makso Srbine”, orilo se Dorćol placom dok smo čekali da se bina za zvezde večeri pripremi. I tako mic, po mic, činela po činelu i kabl po kabl, dočekasmo 22h kada su se Maks Kavalera, sin mu Zajon, te brkati gitarista Majk DeLeon i Čejz Brajant, gostujući basista iz grupe Warbringer, ukazali pred euforičnom masom. Sve je bilo spremno za šou i Soulfly je mogao da poleti. Ne znam ni da li su okinuli prvi rif, već je nastao potpuni armagedon u auditorijumu. Poleteše ruke, noge, piva i kapljice znoja svuda unaokolo jer kako drugačije kada u nastup kreću mavašigerijem od pesme – Seek ’N’ Strike, a onda nastavljaju sa još jednim, možda i najvećim, hitom – Prophecy. Nije se libio Maks Kavalera da pred ovu pesmu uzvikne „serbian album”, jer istoimeno izdanje iz 2004. godine, to i jeste. Maksa je crpio uticaj putujući po Srbiji i sarađujući sa lokalnim muzičarima različitih žanrova, pa nije ni čudo što se upravo balkanski melos i te kako čuje na samom albumu, a i što je naslovnu numeru tako najavio. Pogibija se lagano nastavila uz No Hope = No Fear, Downstroy, Bring it, Fire, Porrada i, naravno, Back to the Primitive. E tu je tek bilo „drž’ mu nane glavu”.

foto: Dimitrije Petković, kompletnu galeriju pogledajte ovde
Kavalera, pozicioniran iza stalka za mikrofon od mnoštvo metaka, odnosno redenika, neretko je pozivao na ples, tapšanje u ritmu i skandiranje, poput „Soulfly, Soulfly”. Publika, u kojoj se vijorila i zastava Brazila, uzvraćala je velikodušno, pa su se i raznorazne plesne akrobacije mogle videti, između ostalih i jedan ogromni „zid smrti” (wall of death) i pregršt serkl pitova. A onda je došlo vreme za pravi ritualni ples jer se Kavalera prihvatio birimbaua, tradicionalnog afričkog instrumenta koji je vlastitu primenu našao i u brazilskoj igri kapuera. „Zumbi e o senhor das guerras, zumbi e o senhor das demandas, quando zumbi chega, e zumbi quem manda”, orili su se, pa i horski, stihovi na portugalskom koncertnim prostorom. Svima je bilo jasno da je na meniju Tribe.

foto: Dimitrije Petković, kompletnu galeriju pogledajte ovde
Nedugo potom Kavalera je izustio „vreme je za našeg specijalnog gosta i prijatelja”. Dalo se pretpostaviti da je u pitanju Kojot iz grupe Eyesburn, koji će, čas na mikrofonu, čas na trombonu, uveličati ovu muzičku svetkovinu. Naravno da je na repertoaru bila Moses, zajednička pesma sa gorepomenutog, četvrtog Soulfly albuma „Prophecy”. Lagani rege vajb i opušteni letnji tanc. Dakako se moralo naći mesta i za malo Boba Marlija, odnosno deo njegovog svevremenskog hita Get Up, Stand Up. Izgrliše se prijatelji naposletku za rastanak, te Soulfly lagano nastavi ka finišu uz Boom, a onda i No.

Toliko ludilo od koncerta jednostavno nije smelo da se okonča posle okruglo sat vremena svirke, pa su se Maks i drugari vratili na bis. „Mora da naučim bolje srpski, znam samo ’dobro veče’, ’hvala’ i ’ultra dobro’”, reče Kavalera po povratku. Prvu numeru koju su izveli bila je Favela Distopia, najnovija traka koja me tempom, agresivnošću i aranžmanima neopisivo podseća na švedske i finske hardkore/krast bendove iz 1980-ih. Zna se da je Kavalerin slušalački katalog izuzetno bogat, pa su tako i uticaji široki i zato ni ne čudi što se ovakav stil potkrao u najsvežijem autorskom izražaju. Ludilo potpuno! Veze Srbije i metal velikana su značajne i Kavalera ih ne zaboravlja. I zato odjednom, niotkuda, dres košarkaške reprezentacije Srbije sa brojem 15 i imenom Nikole Jokića na frontmenu grupe. Trenutak koji su svi pozdravili, iako je u publici bilo više od polovine Rusa, budući da je koncert organizovala njihova agencija. Na samom kraju Eye for an Eye, i razlaz.

Nekulturno, mačo obezbeđenje je potom krenulo da tera klinčadiju iz prvih redova i da razbacuje nepotrebnu metalnu ogradu ispred bine, te da ne bismo kvarili fenomenalni opšti utisak, krenuli smo i mi lagano ka izlazu. Uprkos peripetijama oko akreditacije, premda to pre nije bio slučaj pa ni kod najvećih evropskih festivala i koncerata odakle je Helly Cherry izveštavao, i navodnih uslova menadžmenta grupe u vezi sa fotografisanjem, iako se ranije normalno slikalo i izveštavalo sa Soulfly koncerata, ništa nije upropastilo veličanstveni dojam sa događaja. Maks Kavalera je još jednom pokazao zašto voli Beograd i Srbiju, a i zašto domaća publika obožava njegove koncerte i muziku. Ali i zašto je jedan veliki metal gospodin kome će po svoj prilici vrata na našim prostorima uvek biti otvorena.
Timočanin