Kao što znate, „Oasisomania“ je ponovo među nama, bilo da ih volite ili mrzite, braća Galager su ponovo zajedno na sceni. A šta je bilo u međuvremenu, za vreme te pauze koja je trajala od avgusta 2009. do 2025., manje više znamo iz rokerske žute i druge štampe, ali i iz praćenja samostalnih karijera egocentrične braće. 

Jedno od svedočanstava, hagiografskog koncepta, koje je pratilo put Lijama Galagera, šažeto je u ovom solidnom dokumentarcu. Film se bavi njegovim pokušajima povratka na scenu, dok usput elaborira raspad jednog od najpopularnijih britanskih bendova posle Bitlsa, kao i propratne raspade poput Lijamovog braka, kreativnih kriza i svega ostalog što obično sledi posle velikog pada.
 
Na tim osnovama „As It Was“ prelazi na glavni fokus kojim se mapira napor glavne figure da povrati deo svoje nekadašnje slave. Posle svakog pada ili ustaješ ili ostaješ da ležiš na podu zauvek. Lijam je poražen, ali iz poraza izlazi mudriji. Beady Eye nije doneo ono što je očekivao, ali nije se predavao shvativši da nije sposoban da radi išta drugo osim da pravi muziku i ako ljudi ponovo budu počeli da ga slušaju ispuniće razlog svog postojanja. Kao pravoverni drkadžija i ego triper u jednom momentu izgovara: “I know how great I am; I know how shit I am.”
 
Dirljive su scene u kući njihovog detinjstva u Mančesteru, razgovori sa majkom Pegi i njegovom decom, sinovima Lenonom i Džinom, ćerkom Moli. Posle raspada braka imao je sreću da pronađe Debi, koja mu je i menadžerska podrška i čvrst oslonac kao partner.
 
Ovo je jedan pošteni rokenrol portret koji nije izneverio moja očekivanja. Žao mi je što nije snimljen još jedan sa Noelovom stranom priče. Svakako, braća su ponovo u sedlu. Neka potraje, mislim da imaju oni još dosta toga da nam odsviraju, iako su mnogi pomislili da su odsvirali svoje.
Đorđe Kalijadis