Ghost - Skeletá

Čujem tu i tamo kritike na ovaj novi Ghost. Smekšali su, podilaze publici, prodali se. Malo mi je to sve čudno iz više razloga. Prvo, Tobias Forge je već poodavno, mislim nakon prvog albuma, Ghost opisao kao kabare a kostimografija i teme su tu da privuku publiku i da se albumi prodaju. Drugo, ako bolje poslušate, primjetićete da su pojedine pjesme čak i čvršće u odnosu na prethodne albume. Istina, produkcija je upeglanija, ali je isto tako i vrlo prijatna i daleko od toga da je Tobijas Forge mnogo istupio iz svoje dosadašnje ideje o Ghost. To su i dalje hard rock pjesme sa pjevljivim refrenima koje podsjećaju na hitove sa početka osamdesetih kada su bendovi poput Journey ili Toto harali planetom. OK, Ghost ni sa ovim novim albumom nisu dostigli taj nivo komercijale (bez loših konotacija), ali su svakako na dobrom putu. Još ubacite po koji trag ABBA-e, i to je to. Niko mi ne može reći da pjesme poput „Marks of the evil one“, „Guiding Lights“ ili „Missilia Amori“ nisu dobre pjesme. Ne da su dobre, nego su odlične. Stvar je u tome što je Tobias Forge donekle izašao iz kolotečine, uradio nešto malo drugačije, a stari fanovi (koji se po pravilu teško privikavaju na promjene i žive od ličnih očekivanja) jednostavno ne vole promjene. Ali, ko smo mi da išta prigovorimo ovom čovjeku na njegovom stvaralaštvu? Ne slagati se je OK, ali ići dotle da se očekuje da čovjek radi kako publika traži je ravno idiotizmu. Ne zaboravite da podilaziti publici nije umjetnost nego blatantna prodaja, a on toliki kompromis nije uradio. „Skeletá“ je još uvjek bezbjedno daleko od onog najljigavijek komercijalizma i prodaje, a mnogo je bliže možda i najkvalitetnijem Ghost albumu.