foto: Nikola Doroslovački; kompletnu galeriju pogledajte ovde
Kako društvene, tako i vremenske (ne)prilike ovih dana pogađaju Srbiju, i to izuzetno širokih razmera. Usred takve klime, doslovno i figurativno, i u danima kada se nemile scene po zemlji ređaju, ušuškao se jedan vrhunski koncert, jednog veličanstvenog izvođača. U srpskoj prestonici, epicentru društvenih, političkih i kulturnih zbivanja, u pauzi između toplotnih talasa različitih skala i frekvencija i jednom od najhladnijih julskih dana koje pamtim, ovaplotio se on – plavom kosom, kožnom jaknom i evergrin vokalom, one and only Bili Ajdol. Veteran britanskog panka i planetarnog rokenrola vratio se u Beograd posle više od 10 godina i na istom mestu, na Kalemegdanu, na prostoru Donjeg grada, u sredu, 9. jula, priredio odličnu, doduše ne toliko dugačku, soničnu predstavu. Iako je bilo nešto manje od 15 stepeni, vremešni i poletni muzičar provozao nas je kroz hitove, ali i novi album, i dobrano zagrejao. Temperaturni je možda bio pad, ali energije i kvalitetnog zvuka, definitivno, skok.

U susret koncertu, potoci ljudi sa različitih strana Kalemegdana i okolnih ulica slivali su se ka zelenoj površini Donjeg grada. Kišobrani i kabanice su sevali unaokolo budući da je celog dana sipila kiša. Takvo vreme je bilo i u 20 sati, pred početak večeri i izlazak prvih izvođača na binu. A to je... bend sa kojim sam ušao u pank, kao dete, sredinom 1990-ih, bend čiji se nastupi pamte i prepričavaju, bend koji nema loš album i koncert, bend koji ne pravi kompromise i neguje čvrst, ispravni stav, bend koji se najkraće i najkonciznije može opisati jednom rečju – legendarni. Ne moram ni da napišem jer se iz opisa da naslutiti da su u pitanju baš oni, šabački Goblini. Vlada, Alen, Leo, Firca i, naravno, Golub, izleteše na binu i počastiše nas u startu jednom od najpoznatijih pesama grupe, inače obrada slovenačkog sastava Videosex, Anja, volim te. Budući da je još uvek padala kiša, bina se jedva mogla videti od podignutih kišobrana, ali zato odličan zvuk i izvedba, dala se i te kako čuti. Nastavili su dobro poznatim hitovima U magnovenju, Petra i Cipjonka. Naravno da je na repertoaru bio i Daleki put, numera koja u meni budi neke posebne emocije, a verujem da nisam usamljen u takvim stanjima.

foto: Nikola Doroslovački; kompletnu galeriju pogledajte ovde
Odsvirali su Goblini više od 10 kompozicija, između ostalih i obradu još jednih legendi KUD Idijota – Marjane, Marjane, da b pred finiš izrokali novu stvar Idemo do kraja, posvećenu studentskim protestima koji više od osam meseci bukte širom Srbije. Ovo je, čini mi se, bilo premijerno izvođenje uživo, a što je još interesantnije, spot, objavljen pre nekoliko dana, radili su upravo studenti Fakulteta dramskih umetnosti (FDU). Verovatno je ova numera među razlozima zašto im je u međuvremenu otkazan nastup na jednom opštinskom festivalu, što Gobline nije nimalo pokolebalo, već su, kapiram, sada još odlučniji po pitanju dalje podrške i borbe. Baš me zanima hoće li se zbog toga ovaj trend otkazivanja tokom leta nastaviti... U skladu sa aktuelnim momentom i društvenim prilikama za doviđenja - Ima nas. Gomila je pevala, dizala ruke u zrak i posle kraja vikala, simbolično, „pumpaj, pumpaj”. Pa, da.

Usledile su lagane pripreme za zvezdu večeri. Sklanjaju se pojačala, nameštaju perkusije i Bilijeva slika na bas bubnju, podešavaju svetla i video bim, te postepeno hrli početku svetkovine. A onda, u 21.15, lagani izlazak muzičara na binu, zvučna grmljavina iz razglasa i naposletku faca, ona jedna jedina, pank rokerska, neponovljiva – Bili Ajdol. Zagrmeo je među vekovnim zidinama, podno Kalemedana, pokraj Dunava, netaknuti i autentični vokal britanskog pevača, prvo uz pesmu Still Dancing. U pitanju je stvar koja zatvara njegov novi album „Dream Into It”, objavljen pre nekolimo meseci. Pošto nas je upoznao sa novitetima, na red su došla dva klasika – Cradle of Love i Flesh for Fantasy. Naravno, publika je oberučke prihvata ove muzičke darove i refrene horski zapevala. Vratio se Ajdol sa ekipom nakratko na aktuelni album, svežom numerom 77 na kojoj gostuje kanadska kantautorka, Avril Lavinj, da bi nas ponovo vratio na „best off” verovatno mojom omiljenom Bilijevom trakom Eyes Without a Face. Biću iskren, doslovno sam se sav naježio odmah, pri prvom susretu nežnih sint melodija i bubnih mi opni. A tek kad su dve prateće vokalistkinje Kiten Kuroj (Kitten Kuroi) i Džesika Čildres (Jessica Childress) pustile njihove snene, nežne glasne žice u refrenu u etar... Uf, i sad me prođe neka milina. Čoveče, kakva pesma, ali i kakva izvedba, bez greške, toliko ukomponovano, da sam imao osećaj kao da slušam studijsku verziju.

foto: Nikola Doroslovački; kompletnu galeriju pogledajte ovde
Došlo je vreme i da promeni garderobu, što je u nekoliko navrata tokom večeri činio, pa je Stiv Stivens, njegov gitarista, saborac i pratilac od početka solo karijere, davne 1981. godine, za trenutak preuzeo šou. Bacio se virtuoz na gitari u samostalnu tačku nekoliko minuta plešući prstima po žicama. Set su potom nastavili obradom Mony Mony, još jednom novom pesmom Too Much Fun, iza koje je usledio i Blue Highway. Koncert nije samo veselio publiku, već i veterana Ajdola koji je skakutao po bini, grlio muzičare i muzičarke, a masu u prvim redovima, iz fan pita, počastio i setom bubnjarskih palica i frizbijima sa njegovim likom. Nije se ustezao i da prozbori koju, pa nas je tako pričom odveo u prvu polovinu 1980-ih i žurku sa članovima grupe Rolingstons gde se pio burbon interesatnog imena, identičnog nazivu naredne pesme. Naravno, Rebel Yell. „Neverovatno je kada prinesete flašu ustima posle Mika Džegera”, naglasio je Ajdol i krenuo u izvođenje jednog od najvećih hitova.

I tu beše kraj, ali zamalo. Vratila se ekipa ponovo na binu kako bi nas počastila sa još nekoliko pesama. A prva u nizu bejaše Dancing With Myself, još jedan od mojih aduta i obrada njegovog kultnog pank sastava s kraja 1970-ih, Generation X. Zaigrasmo svi đuture, što se nastavilo i na narednoj, ništa manje poznatoj Hot in the City. Bilo je vremena za još jednu novu stvar People I Love, koju je Bili posvetio nama u publici, prethodno se osvrnuvši na rokenrol život muzičara, pun turneja i putovanja, ali i propuštanja praznika i rođendana najmilijih. Ali to je lični izbor i cena koje je, rekao bih, i sam svestan. Inače ceo nastup su pratili interesantni vizuelni momenti u pozadini, kombinacija distopije i vejporvejv estetike, dakle raspale podzemne železnice i nežne boje. Međutim, na samom kraju, ogromni ekran iza bine zasvetleo je u znaku crkvenih ornamenata i vitraža, što je bio jasan zna da sledi White Wedding. Vikalo je i staro i mlado, a posebno mi je bio simpatičan jedan švrća do mene, koji je sa mamom došao na koncert i glasno pevao stihove refrena, ujedno plešući uz zvuke ovog svevremenskog hita.

foto: Nikola Doroslovački; kompletnu galeriju pogledajte ovde
Stigao je Bili Ajdol posle pesme da predstavi bend i onda uz srdačne pozdrave da se povuče sa bine. Koncert je bio super, jedino je šteta što nisu duže svirali i uvrstili još neke numere u repertoar, poput Ready Steady Go. Ali dobro, verujem da će ova rok ikona, koja gazi 70. godinu života, naći volje i snage da još koji put poseti Srbiju i Beograd. U mom slučaju i ovolika minutaža i broj odsviranih pesama je napredak, jer je predstava bila kraća kada sam ga prvi put gledao u Zaječaru, na 52. Gitarijadi, 2018. godine. Tada je mrtav bolestan nastupio i oborio rekord posete najdugovečnijeg domaćeg festivala. Na izlazu sa sinoćnjeg koncerta čuo sam komentar jednog fana: „Pa dobro, on više od ovoga i ne može da peva”. Nisam stoposto saglasan, ali i da je tako - hvala Biliju Ajdolu za sve, pa i za ovaj odličan nastup.
Timočanin