SINNERS (2025) – Vampirski horor kao metafora za rasizam
Helly Cherry
Proizveo je Sinners ovog poznog proleća u Americi neobičan entuzijazam kod (mahom afroameričkog) gledališta predstavljajući se kao neka vrsta „elevated“ vampirskog horora epohe koji nije samo vampirska klanica već nosi i neke „dublje“ poruke o američkom rasizmu, tj. vampirizam je kakva metafora sistemskog rasizma i pokušaja aproprijacije crne kulture, poglavito muzike, od stane belih ugnjetavača (dakle, vampiri ne žele samo krv, žele celo nasleđe koje će kroz bluz izneditri mnogo aspekte pop kulture).
Dakle, ovo je neki pokušaj ukrštanja palp premise filma Od sumraka do svitanja sa uzvišenim akademskim hororom Get outa, koji meni nije nešto naročito prijao jer sam očekivao nešto zabavniji i dinamičniji vampirski horor, koji je mnogo vremena proveo postavljajući radnju u kakvu drumsku mehanu gde dva brata krimosa (Majkl B. Džordan), bežeći iz Čikaga 30-ih, žele da „ozvaniče“ svoj ugostiteljski biznis pritom naletevši na skupinu vampira koji deluju kao banda uličnih irskih muzičara. Onda nastaje neka obrnuta Od sumraka do svitanja situacija gde vampiri nisu unutra već pokušavaju da uđu, da ne kažem da prodru u crnu kulturu koja je do tada vrhunila u nekoj kvaziorgiji oslobađanja crne svesti u spletu igre, muzike, vapaja za slobodom i kreativnošću koje prespaja prošlost i budućnost, te deluje da je sve ovo neka kilava metafora za kulturološki rat ovih i onih. Ono što u tim akademskim porukama ostaje od horora jeste pomalo posno i smušeno, iako na momente zabavno, ali u konačnici malo i „ne lipši magarče do zelene trave“, dakle ima nešto malo akcije pri kraju, ali i dosta nekih već potrošenih vampirskih fazona koji više nisu nimalo inventivni.
Sam film koji smo ovde već dva puta referisali (FDTD) mnogo je zabavnija i raspištoljena verzija ove priče koja kao da je izbaštinjena iz nekog stripa svojom kinki bezobraznošću i nastranošću. Ovaj film je ipak samo njegova nešto bleđa kopija koja je doduše pomognuta nekim solidnim produkcijskim momentima, dobrom kamerom, moćnom muzikom i zabavnom ulogom Džeka O’Konela kao irskog vampira.
Ocena 3
Sam film koji smo ovde već dva puta referisali (FDTD) mnogo je zabavnija i raspištoljena verzija ove priče koja kao da je izbaštinjena iz nekog stripa svojom kinki bezobraznošću i nastranošću. Ovaj film je ipak samo njegova nešto bleđa kopija koja je doduše pomognuta nekim solidnim produkcijskim momentima, dobrom kamerom, moćnom muzikom i zabavnom ulogom Džeka O’Konela kao irskog vampira.
Ocena 3
Slobodan Novokmet