Bilo je dosta priče o nelojalnoj konkurenciji i monopolu koji u evropi drže njemačke izdavačke kuće. Nije da nema istine. I te kako drže monopol sa enormnim brojem bendova, sa koncertima, festivalima i medijskom pokrivenošću. Nije da nisu zaradili, ali monopol je već prelaženje svih granica, a metal to nije. U svoj toj gunguli je bilo jako očigledno da je mnogo bendova ispod kvaliteta koji dolazi sa drugih teritorija evrope i svijeta. U nekvalitetu su prednjačili ne samo novi, nego i mnogi stari bendovi koji su junački jahali na krilima stare slave i snazi izdavača. Nažalost, i Destruction nisu bili imuni ovom trendu, te su i oni imali par albuma koji su bili ispod svake kritike. U zadnjih dvadesetak godina, nakon povratničke turneje i jednog odličnog albuma je bilo svega po malo – od pristojnih pa do vrlo prosječnih albuma. Naravno, svi su uvjek bili hvaljeni od strane mašinerije, a koncerti bili masovno posjećeni. Ime Destruction je donosilo velike pare.

Zato mi je ovaj novi i došao kao veliko iznenađenje, jer Schmier & Co. sa novim entuzijazmom kao da su našli neki davno izgubljeni izvor mladosti, Schmier ima sada 58 godina (a napisao je najveći dio muzike i tekstova, te je uradio produkciju albuma). Ovaj novi album je poletan, jak, energičan i žestok kao što nije bio neki Destruction album dugi niz godina – i ovo im je, ej, šesnaesti (brojevima 16!) album po redu! Koliko bendova sa ovoliko albuma u karijeri, i sa svim godinama na ramenima, uspjevaju da skupe inspiraciju i dovoljno energije da odrade ovakav posao? Što više, Schmier na pojedinim pjesmama je baš dobro bijesan, i to se čuje jasno i glasno. Eto na „No Kings, No Masters“ bljuje na sve strane bez zadrške. I to je dobro, jer pjesme su o nepravdi u društvu („No Kings, No Masters“), ratovima („Cyber Warfare“), korupciji („Scumbag Human Race“), lutriji rođenja („Evil Never Sleeps“) itd. i čovjeku vrlo očigledno smetaju te stvari, što nameće zaključak da on i bend nisu pisali pjesme da bi čisto zadovoljio izdavača i gladno tržište, već zato što im te teme leže na duši, smetaju, žuljaju ih i žele da se i njihova čuje. Poenta rokenrola, metala, punka, bilo kojeg gitarski orijentisnog zvuka je u upiranju prstom u sve što je loše, da se taj bijes i neslaganje izbace i prenese istomišljenicima, i onima koji ne misle isto, pa kud puklo da puklo. Destruction su sa ovim novim albumom uspjeli da upru prst mnogima u oko i da ga dobro zavrte, da to iskustvo dobro zaboli.

U prilog svemu što sam napisao idu i zvanične top liste - Austrija 12 mjesto, Njemačka 10 mjesto, UK Rock and Metal Albums 18 mjesto! E sad, što se tačno Schmier & Co. dogodilo, ja to ne znam, ali je dobro i proizvod je jedan odličan album koji grize i reže. Ako ste pomalo zaboravili što znači dobar thrash metal, nemate što više da se mislite.
Nikola Franquelli