Film o Bobu Marliju je već neko vrijeme u kinima, pa nije zgorega podsjetiti se na istorijske događaje sedamdesetih godina kada je pod najgorim mogućim okolnostima Bob Marli napustio rodnu Jamajku. Podsjetimo se na te dane, podsjetite se naših devedesetih, pa da batalimo nacionalizam i više mislimo na mirniju budućnost.

3. decembra 1976. izveden je pokušaj ubistva Boba Marlija, na Jamajci, u njegovoj kući. Na Jamajci, koja je tih godina bila rastrzana ekstremnim političkim i ekonomskim problemima koji su doveli i do gerilskog rata između dvije najjače političke frakcije (nisu to oni nikada zvanično priznali, ali je i tada, a tek danas jeste jasno kao dan). Marli, kao neizlječivi optimista i uvjeren da mir i ljubav trebaju da zavladaju, te opšti zagovornik ujedinjenja, mira i ljubavi, je bio trn u oku svih onih koji su oružijem htjeli da dođu do vlasti. Mir nije bio unosan, i zato je Marli bio na meti.

Bob Marli 1976
Do tog momenta niko nije ni pomišljao da Marliju može išta da se dogodi, pogotovo od svog naroda, od njegovih komšija i susjeda, od ljudi sa kojima se družio od malih nogu. Po svjedočenju njegovih prijatelja i najtjesnijih saradnika (pogledati dokumentarni film „Who Shot The Sherif“ iz 2018.) Marli je bio oličenje pacifizma i međuljudskog poštovanja, i prosto je bilo nepojmljivo da bi mu iko mogao nauditi, nepojmljivo i niko na to nije ni pomišljao, do te tužne noći napada i pokušaja ubistva, jer Marli je bio meta napadača, i samo nevjerovatnim spletom okolnostima je prošao sa površnim ranama. Nažalost, menadžer Don Tejlor je prošao sa ozbiljnim povredama, dok je Rita Marli bila pogođena u glavu, ali se brzo oporavila.

Stvari su se počele odvijati par mjeseci prije toga, kada su Don Tejlor i Bob Marli zvanično objavili da će uraditi besplatan koncert za narod Jamajke, nazvan „Smile Jamaica“. Koncert je bio zakazan za 5. decembar 1976. i nije bio zamišljen kao politički marketing ili da podržava jednu od dvije političke stranke koje su se tada borile za prevlast, već kao koncert ujedinjenja, pomirenja i suživota. Nažalost, politika je kurva, a tadašnji predsjednik je, čim je čuo da će Marli održati koncert, organizovao generalne izbore za 15. decembar i dao se na posao da taj koncert iskoristi kao svoju političku platformu ka pobjedi – uradili su sve da taj koncert izgleda kao podrška toj jednoj partiji, iako nije bilo tako. Opozicija se usprotivila i tu su počele prijetnje smrću Marliju.

Ipak, Marli, koji je bio uvjeren da niko neće pokušati išta da mu uradi, odlučio je da odradi koncert, a kao predostrožnost, dobio je tjelohranitelje koji su mu konstantno čuvali kuću. 3. decembra 1976. u 21:00, tjelohranitelji su jednostavno nestali a nekoliko ljudi naoružani poluautomatskim puškama su upali u kuću i počeli da pucaju tražeći Marlija da ga... upucaju i ubiju.

„Smile Jamaica“ koncert je trebao da se održi dva dana kasnije. Svi iz menadžmenta i porodice su bili protiv toga da se održi. Marli je tek prošao kroz pokušaj ubistva, Rita je bila ranjena, Don Tejlor u kritičnom stanju, te je i sam Marli u početku bio za to da otkaže koncert, ali je brzo došao do zaključka da bi to bila greška i da pored svega ipak treba da nastavi i održi koncert za svoj narod. Složio se, i održao, kako kažu, možda i najbolji koncert u životu, pred 90,000 ljudi. Tokom koncerta je na podijumu doveo suprotstavljene političke strane i još jednom, neumorno, nastojao da ih spoji, da ih ujedini, da im pokaže da od nasilja nema korisnih izdanaka. Nije u tome bio uspješan. Sledećeg jutra, 6. decembra, Marli je sa porodicom i bendom otišao za London u samonametnuti egzil.

Marli je bio razočaran, u strahu, slomljen, prevaren, i sa potpunim pravom je odlučio da se izoluje od svega, barem dok se ne stvore uslovi za povratak. Tako je nastao i album „Egzodus“ kojeg je Time magazin proglasio kao najznačajnijim albumom dvadesetog vijeka, a njegova poruka mira i ljubavi je postala univerzalna. Svugdje gdje se protestuje za mir, sluša se Marlijeva muzika. Svigdje gdje ljudi žele mir i jedinstvo, sluša se Marlijeva muzika i poruka za svjetski mir. Mogli bi i mi malo više pažnje da obratimo na njegovu poruku mira i ujedinjenja. One love!
Nikola Franquelli