Svaki put kada uđem u auto, često stavim dva svoja omiljena screamo CD-a i pojačam zvuk pre nego što krenem dalje. Čim to uradim, nešto se preokrene u mojoj glavi i povede me na putovanje kroz sećanja.

Kada sam imao 14 godina, prvi put sam otkrio pojam 'emoviolence' preko prijatelja na MSN-u i tada sam našao prve tri grupe kojih se sećam do danas. To su bili Orchid, Raein i Saetia. Od te tri, Orchid je ostao jedan od mojih omiljenih bendova za ceo život koji su zauvek promenili moj stav prema andergraund muzici.

Džejson Grin (vokal) i Džefri Salane (za bubnjem)
Orchid u Blumingtonu, Indijani 2000.; foto: Sarah Stierch
Orchid je osnovan 1997. godine u Amherstu, Masačusets, gde su se članovi benda upoznali na Univerzitetu Amherst (Jeff Salane) i Hampshire koledžu (Jayson Greene, Will Killingsworth, Brad Wallace). Najpre su izdali demo kasetu 'We Hate You' i zatim split sa "Pig Destroyer" pre nego što su ponovo snimili svoje pesme za njihov 7" EP. Zatim su izdali nekoliko drugih split izdanja tokom narednih godina sa bendovima kao što su Encyclopedia Of American Traitors, The Red Scare, Combatwoundedveteran i Jeromes Dream. Njihov rani zvuk je imao jake Bremen hardcore uticaje i graničio se sa klasičnim metalcore zvukom iz 90-ih, poput Integrity.

Godine 1999. izdali su 'Chaos is Me' preko Ebullition Records, uz pomoć Kurta Balloua iz Convergea. Album je potpuno promenio zvuk hardcore scene u Masačusetsu.

Vremenom je uticaj Bremen hardkora u njihovom zvuku pojačan do maksimuma sa Charles Bronson-ovskim besom, pružajući najnemilosrdniji, nazubljeni, bombastični, klaustrofobični i žestoki haos, do te mere da su postali neuporedivi sa savremenicima. Gitara i bubnjevi su se savršeno uklapali, zajedno sa mučeničkim vokalima Jaysona Greenea.

Sam način pisanja pesama je suptilan, ali nijansiran i izuzetno uticajan. Skoro nikada ne prelazi u sentimentalizam ili samoindulgenciju. Takođe je politički usmeren, sa referencama na pariske nemire iz 1968. na njihovoj prvoj pesmi. Da ne spominjem njihov 50-sekundnu "Weekend At The Fire Academy". Jednostavan, ali intenzivan haotičan nspad. Za nešto manje od 20 minuta, ovaj album je garantovani hardcore punk klasik.

Godine 2000. izdali su svoj drugi LP "Dance Tonight, Revolution Tomorrow". Ovoga puta, produkcija je manje bombastična i klaustrofobična, dopuštajući da njihove pesme više dišu. Mnoge kompozicije su nesumnjivo nezaboravne, posebno ikonska "I Am Nietzsche", kao i spominjanje figura poput Ane Karine, frankfurtske škole itd. Sve to u okviru od oko 15 minuta trajanja.

Zatim su 2002. godine Orchid praktično nestali nakon što su izdali svoj poslednji album "Gatefold". Ovaj album je napravio zanimljiv zaokret, udaljavajući se od grindcore/powerviolence uticaja ka art-punk/sasscore stilu. Greene daje različite performanse, sa kombinacijom govorenih reči i mumljivih urlika/žalopojki umesto uobičajenih mučeničkih krikova. Sa trajanjem od oko 25 minuta, pesme su ambicioznije i fokusiranije nego ikad pre, sa eksperimentalnim/noise/ambijentalnim interludijumima između pesama. Album takođe sadrži drugačiji pristup u pisanju pesama. One su hrabrije, drske, dok su prethodne ozbiljnije i u vezi sa politikom i filozofijom. To samo doprinosi raznolikosti u njihovoj diskografiji.

Orchid su bili otvoreni u svojim levičarskim stavovima zalažući se za ljudska i LGBT prava, dok su se protivili desničarskom autoritarizmu, rasizmu, seksizmu, kapitalističkom konzumerizmu i policijskoj brutalnosti.

U 2024. godini, Orchid se ponovo okupio da nastupa nakon 22 godine neaktivnosti. Počeli su da obilaze SAD i Kanadu i uskoro će nastupati u Evropi. Veliki broj fanova svih generacija ih je dočekao raširenih ruku, dokazujući da je njihova muzika inspirisala mnoge.


povratnički koncert 2024.
Ne mogu dovoljno preporučiti ovaj bend, posebno onima koji vole žestok i haotičan punk. Orchid su jednostavno jedan od pravih hardcore punk klasika.
Filip Stojiljković