Iako već neko vreme od strane kritike slovi kao filmski događaj sezone i godine, nažalost Dina 2 u meni nije proizvela niti nadražila nijednu emociju mimo čisto jalove oduševljenosti vizuelnim i tehničkim aspektima filma, dakle sve hardver, ništa softver.

Posle prvog dela koji je bio prazan događajima, ali zato bogat audio-vizuelnom estetikom „world buildinga“ i temeljnog postavljanja likova i njihovih motivacija, drugi deo, kome ne manjka radnje i događaja, nekako nije do mene uspeo da posreduje autentični osećaj onoga „poverovao sam u likove“.

Da li zato što je ceo taj razgraženi narativ o „belom spasitelju“ koji se kao nešto nećka u vezi sa svojim mesijanstvom, u sprezi sa religijskim alegorijama i političkim mahinacijama, još uvek svež iz filmova tipa „Matriks“ ili zato što nisam osetio protagonizam nekih junaka na ekranu, ni sam ne znam.


U Zendajinu i Timotijevu „larger than life“ ljubav nisam poverovao ni sekunde, a mislim da nisu ni njih dvoje, pogotovo što se Zendajina gluma svodi na dosta iritantnog mršenja, a Šalameova na neko izigravanje Betmenovog brundavog glasa. Bardem koji je prvi film počeo kao Fremen sa integritetom, sada ga je izgubio u roku od dva minuta i manje-više ceo film ponavlja Lisan al Gaib. Ostin Batler je u film uvođen pola sata i to je sve onako jedan simpatičan kartuniš zlikovac, ali ta silna ekspozicija na kraju ne rezultira ničim spektakularnim do jednom zbrzanom borbom noževima u kojoj čak i nemamo one tipične B momente tipa junak pet puta posrne pre no pobedi. I jahanje crva mi je nekako na kraju izgledalo kao „biznis as južual“ bez neke memorabilne scene, a poslednja bitka opet nekako zbrzana i bez jasne koncepcije. Priča o „atomkama“ poslužila je svrsti koliko i zmajevi Deneris iz Game of thronsa, dakle bildap ka nečemu što tek treba da dođe i što ovde ne vidimo.

I ubistvo Stelanovog barona Harkonena je nekako antiklimatično, dok Kristofer Voken deluje kao da mu sve vreme došaptavaju iza kulisa tekst koji treba da izgovori.

Ispostavilo se da obilje ideja koje ceo ovaj svet treba da nam isporuči, od kritike imperijalizma, religijskog fundamentalizma do čisto dvorskih i političkih intriga, zahteva ipak serijski format da bi se sasvim i autentično ispoljio kao nešto što ima suštinu, glavu i rep, a ne samo ideje koje nemaju nikakvu emotivnu vrednost. S druge strane, drago mi je da je film lepo prošao u bioskopima jer ohrabruje slične pokušaje u SF žanru i odmiče pažnju javnosti od besmislenih superherojština ka nečemu što makar ima neku konstituciju i smisao.
Slobodan Novokmet