Zakk Sabbath – Doomed Forever Forever Doomed
Helly Cherry
Zakk Wilde nas je ovog mjeseca obradovao još jednim novim izdanjem. Za neinicirane i djevice željne znanja i imanja, Zakk Wilde je profesor gitare koji je zanat iskovao pod palicom najluđeg (i najsrećnijeg) rokera svih vremena, Ozzy Osbournea. Ovo najnovije izdanje dolazi pod imenom Zakk Sabbath, i to je njegov projekta za obrade pjesama Black Sabbath. Dobro je poznata njegova infatuacija sa Ozijevim velikim bendom i ovo je drugi album Zakk Sabbath na kome je obradio drugi i treći Black Sabbath album, tj. „Paranoid“ i „Master of Reality“. Prvi, „Vertigo“, je bio posvećen prvom BS albumu i zvuči razarajuće. A ovaj novi, kako zvuči?
Kao što je za očekivati, Zakk se držao originala, ali je dodao mnogo svojih vrlo poznatih gitarskih detalja koji i ovaj album izdvajaju i svrstavaju u vrh za sve sladokusce teškog gitarskog zvuka.
Nažalost, moram da spomenem i pojedine lošije strane ovog projekta. Biću koncizan i jasan. Najveća zamjerka ovom albumu su nedostatak žara prethodnog „Vertigo“ albuma i samog Black Sabbatha. To je ogromna zamjerka u mojim očima, a trebalo bi i u njegovim očima da bude znak za uzbunu. Nedostatak žara je vrlo dobro maskiran produkcijom i prosječni isprazni slušaoc (većina) neće osjetiti apsolutno ništa, te će svršavati preko odlične produkcije. Blah, baljezganje, a u prilog tome prinosim sledeće:
Bas gitara i bubanj su blago pomjereni u pozadinu audio snimka. Đavo me ponio ako znam zašto je ovo urađeno. Ovo je najveća i neoprostiva greška koja je podosta umanjila audio osjećaj svih pjesama. Zajebi brate ovo. Sabati su sedamdesetih, na analognoj opremi i u mnogo rudimentarnijim uslovima uspjeli da imaju idealan odnos svih instrumenata i da prenesu energiju benda na vrpcu i slušaoca. Na ovom albumu Zakk Sabbath toga nema. Žao mi je ali nema. No, kao što rekoh, Zakk i producent su to i te kako dobro maskirali gitarskim tonom i svim Zakk-ovim karakterističnim gitarskim ukrasima kojih je stvarno na pretek i stvarno su raj za uši. No, ima i nas koji imamo malo iskustva i razvijeniji sluha pa prenosimo i pravu sliku.
„Children of the grave“ – uvodni bubanj se jedva čuje. Pa interakcija bubnja i bas gitare u ovoj pjesmi je sve! Gdje je to? Izgubljeno u produkciji? Gdje? Što je ovo Zakk? Ne zajebavaj. Ovo je lična uvreda za sve metalce.
Fast tapping na početku „Iron Man“ je fantastična ideja - i potpuno je unakažena nedovoljnom dužinom i energijom. Gdje ti je čovječe pinch harmonic? I više nego očigledno da je samo tezgaroški odrađeno (hvala Glad za termin!).
Na „Hand of Doom“ nedostaje onaj element ogromnog uzdizanja energije kao na originalu. Zalud sve gitarske zajebancije. Ovo nije zadovoljavajuće.
Zakk je vrlo poznat i po svojim nježnijim pjesmama koje nerijetko izvuku onu najtežu mušku suzu. Pa kako onda objasniti ove verzije „Planet Caravan“, „Embryo“, „Orchid“ i „Solitude“ koje nemaju niti malo emocije u sebi? Što je ovo prijatelju Zakk? Ovo sviraj na pjacu dok prodaješ jaja i ribu, a ne da nam uvaljuješ kao obrade Sabata!
Zakk je na ovom albumu stavio svoju gitaru u prvi plan na uštrb svega ostaloga. Iako zvuči jako dobro, kada se detaljnije i bolje posluša, vidni su i bolni svi nedostatci koji znače razliku između tezge da se proda album, i pravog remek djela, bez obzira što je ovo cover album.
Naravno da slika nije u potpunosti crna. Jeste, moja srdžba i ljutnja mogu tako da zvuče, ali ima ipak dovoljno materijala da se svakom fanu zavrti kapa, i ako mnogo detalja razočaravaju.
Solo na „Lord of this world“ pomjera i žive i mrtve. Ovo je najbolji primjer vatre koja nedostaje na većem dijelu materijala. Blagi bože i svi anđeli, ovaj samuraski solo je za istoriju!
„Rat Salad“ je ubodena, ubodena samo tako!
„Fairies Wear Boots“ je ubistvena, bez imalo sumnje možda i najbolja na albumu.
Površno gledano „Doomed Forever Forever Doomed“ je čudo, a u stvari je samo još jedan komercijalni ... auh, riječi koje bih koristio i nisu baš primjerene ni ovim stranicama ni mojim godinama. Na to dodajte još i katastrofalan omot (kako za ploču tako i za krtonski (jao, kartonski) omot za CD) i stvarno mi dođe da plačem od muke.
Jeste. Ovog puta sam strog u svom sudu, ali je sve po zasluzi. Kada čovjek bude bijesan i nadrkan, pa snimi ove pjesme, e onda će to biti pravi album. Ovako je samo album za uzimanje para neznavenima.
Nikola pissed as fuk Franquelli
Nažalost, moram da spomenem i pojedine lošije strane ovog projekta. Biću koncizan i jasan. Najveća zamjerka ovom albumu su nedostatak žara prethodnog „Vertigo“ albuma i samog Black Sabbatha. To je ogromna zamjerka u mojim očima, a trebalo bi i u njegovim očima da bude znak za uzbunu. Nedostatak žara je vrlo dobro maskiran produkcijom i prosječni isprazni slušaoc (većina) neće osjetiti apsolutno ništa, te će svršavati preko odlične produkcije. Blah, baljezganje, a u prilog tome prinosim sledeće:
Bas gitara i bubanj su blago pomjereni u pozadinu audio snimka. Đavo me ponio ako znam zašto je ovo urađeno. Ovo je najveća i neoprostiva greška koja je podosta umanjila audio osjećaj svih pjesama. Zajebi brate ovo. Sabati su sedamdesetih, na analognoj opremi i u mnogo rudimentarnijim uslovima uspjeli da imaju idealan odnos svih instrumenata i da prenesu energiju benda na vrpcu i slušaoca. Na ovom albumu Zakk Sabbath toga nema. Žao mi je ali nema. No, kao što rekoh, Zakk i producent su to i te kako dobro maskirali gitarskim tonom i svim Zakk-ovim karakterističnim gitarskim ukrasima kojih je stvarno na pretek i stvarno su raj za uši. No, ima i nas koji imamo malo iskustva i razvijeniji sluha pa prenosimo i pravu sliku.
„Children of the grave“ – uvodni bubanj se jedva čuje. Pa interakcija bubnja i bas gitare u ovoj pjesmi je sve! Gdje je to? Izgubljeno u produkciji? Gdje? Što je ovo Zakk? Ne zajebavaj. Ovo je lična uvreda za sve metalce.
Fast tapping na početku „Iron Man“ je fantastična ideja - i potpuno je unakažena nedovoljnom dužinom i energijom. Gdje ti je čovječe pinch harmonic? I više nego očigledno da je samo tezgaroški odrađeno (hvala Glad za termin!).
Na „Hand of Doom“ nedostaje onaj element ogromnog uzdizanja energije kao na originalu. Zalud sve gitarske zajebancije. Ovo nije zadovoljavajuće.
Zakk je vrlo poznat i po svojim nježnijim pjesmama koje nerijetko izvuku onu najtežu mušku suzu. Pa kako onda objasniti ove verzije „Planet Caravan“, „Embryo“, „Orchid“ i „Solitude“ koje nemaju niti malo emocije u sebi? Što je ovo prijatelju Zakk? Ovo sviraj na pjacu dok prodaješ jaja i ribu, a ne da nam uvaljuješ kao obrade Sabata!
Zakk je na ovom albumu stavio svoju gitaru u prvi plan na uštrb svega ostaloga. Iako zvuči jako dobro, kada se detaljnije i bolje posluša, vidni su i bolni svi nedostatci koji znače razliku između tezge da se proda album, i pravog remek djela, bez obzira što je ovo cover album.
Naravno da slika nije u potpunosti crna. Jeste, moja srdžba i ljutnja mogu tako da zvuče, ali ima ipak dovoljno materijala da se svakom fanu zavrti kapa, i ako mnogo detalja razočaravaju.
Solo na „Lord of this world“ pomjera i žive i mrtve. Ovo je najbolji primjer vatre koja nedostaje na većem dijelu materijala. Blagi bože i svi anđeli, ovaj samuraski solo je za istoriju!
„Rat Salad“ je ubodena, ubodena samo tako!
„Fairies Wear Boots“ je ubistvena, bez imalo sumnje možda i najbolja na albumu.
Površno gledano „Doomed Forever Forever Doomed“ je čudo, a u stvari je samo još jedan komercijalni ... auh, riječi koje bih koristio i nisu baš primjerene ni ovim stranicama ni mojim godinama. Na to dodajte još i katastrofalan omot (kako za ploču tako i za krtonski (jao, kartonski) omot za CD) i stvarno mi dođe da plačem od muke.
Jeste. Ovog puta sam strog u svom sudu, ali je sve po zasluzi. Kada čovjek bude bijesan i nadrkan, pa snimi ove pjesme, e onda će to biti pravi album. Ovako je samo album za uzimanje para neznavenima.
Nikola pissed as fuk Franquelli