Nisam bio neki Bekamov ljubitelji čak ni dok sam nešto kao izokola i pratio fudbal, ceo taj selebriti cirkus koji se dizao kao prašina oko njega i Viktorije odvlačio je pažnju sa svega fudbalskog i pretvarao ono što je trebao da bude sport u rijaliti senzaciju i petparačku „televisa presenta“ storiju za dokone umove na plaži, međutim ovaj četvorodelni Netfliksov dokumentarac podsetio me je najmanje na jednu stvar a o drugoj izvestio.

Prva je koliko je i pored sveg cirkusa Bekam zapravo bio vraški dobar fudbaler po toj desnoj strani i koliko je pogađao saigrače u trepavice svojim dalekomentnim dodavanjima i šutevima, a druga je koliki je, zapravo, radnik i bio i ostao, koliko je bio posvećen treningu i koliki je perfekcionista (koji i dalje sam riba rernu i slaže džempere po boji i obliku:) – dobro, ovo je možda samo marketinška fora.

Inače, dokumentarac zaista, zahvaljujući veštoj režiji Fišera Stivensa, inače karakternog američkog glumca, kombinuje gomile simpatičnih intervjua sa fudbalskim velesilama sa arhivskim snimcima bukvalno svakog minuta Bekamovog života u kojima vidimo čitav jedan filmski narativ o usponima, padovima, neumornim izdizanjima iz teškoća i problema, savadavanju prepreka i sl., tako da se ovo priključenije zaista, čak i ako se kežual fudbalski pratilac, lako i netremično gleda, jer obiluje klasičnim filmskim zapletima, otpletima, glamurom i pikanterijama, posebno kada dođe do momenta kada je cela britanska štampa, zajedno sa navijačima, godinu dana psovala Bekamu sve živo i mrtvo zbog jednog crvenog kartona.

Inače, naši splavarenju skoniji fudbaleri mogli bi da nauče stvar ili dve od Bekama kako mentalno da ostanu u igri čak i kada su mediji i štampa svim silama protiv njih.

I pored, na posletku, vrlo uspešne fudbalske karijere, jasno je da je Bekam jedna od prvih evropskih fudbalera koji je od sebe stvorio omnipotentan brend i koji je pokazao kako sprega sporta, marketinga i sveta zabave može da urodi jednom multimilionskom kolaboracijom koja je mnogo više od priprostog spoja „pevačice i sportiste“ već rezultira jednim skoro pa kulturološkim fenomenom.

Slobodan Novokmet