Ovo su reči Milana Rakića, čoveka koji je doveo “I AM MORBID” u Novi Sad. I što je najzanimljivije, nema nijednog sinoćnjeg posetioca koncerta koji se ne slaže sa njim. Bar se meni tako čini, jer su ljudi posle svirke izlazili ushićeni, euforični, zadovoljni… Mnogi su ostali da kupe neku majicu, disk ili vinil, a ja sam još neko vreme ostao da gledam u binu gde su pre kratkog vremena još stojali i bljuvali vatru na nas Richie Brown (ex-Trivium), Bill Hudson (Doro) i Pete Sandoval i David Vincent, dvojac koji sa razlogom nosi zastavu legendarnog Morbid Angela sada pod pseudonimom “I Am Morbid”.
Vodile su se polemike da li je to cover band, projekat, dvojnik ili dubler Morbid Angela. Posle sinoćnjeg “tornada” me više ni ne interesuje. Dobili smo 75 minuta čiste i sirove energije, emocije i “old school” nostalgije. To važi za nas matore, a neki novi klinci, kojih je, srećom, bilo primetno mnogo u publici, su dobili etalon kako treba da izgleda pravi metal koncert.
![]() |
Kompletnu galeriju pogledajte ovde |
![]() |
Kompletnu galeriju pogledajte ovde |
![]() |
Kompletnu galeriju pogledajte ovde |
Publika je od početka do kraja bila egzaltirana i čak iznenađena onim što su dobili sa bine, a i sam bend je osetio taj “feedback” koji mu je vraćala gotovo do kraja ispunjena “Fabrika” pa je David dosta često, što nije baš slučaj sa death metal bendovima, kontaktirao sa publikom, slao nam pozdrave i pohvale, ali i nas je u jednom trenutku i kritikovao zbog besomučnog snimanja i drndanja mobilnih telefona. Posavetovao nas je da gledamo i slušamo svojim očima i ušima a ne tehnološkim pomagalima što je većina i prihvatila.
Čini mi se da nije bilo previše (očekivanih) šutki, pogo divljanja i neartikulisanog skakanja, ali se tačno videlo da aposlutno svaki sinoćnji posetilac uživa u vrhunskoj predstavi. Mnogo ljudi je pevalo uglas sa Vincentom (koji je i inače, jedan od mojih favorita među death metal vokalistima) zbog vrlo razgovetnog growla i nije od onih koji mumlaju i grokću u mikrofon.
Koncert je završen fantastičnom izvedbom pesme “World Of Shit (The Promised Land) i mada smo očekivali bis, nismo ga dobili. I to je možda jedini minus sinoćnje svirke. Ne mogu da se setim ničeg drugog da pokudim. Sve je bilo fenomenalno. Zvuk, izvođenje, atmosfera, organizacija…
Uostalom, trebali ste videti ta lica nakon koncerta. Osmesi od uva do uva, glasna odobravanja, međusobna razmena utisaka… Koncert sezone. Za sada.
Zoran Popnovakov