Slušajte, vas dvoje, nešto da vam kažem. Ja imam samo jednu manu. Ne pušim, ne pijem, ne kockam se, ne varam ženu, ne bavim se kriminalom, ne drogiram se. Opet, imam samo jednu jedinu manu – mnogo lažem.
Danilo Bogdanović, u Somboru 2023. godine

Intro

Nekad nedostaju male stvari. Zarad zdravstvenih problema, nikad prijatni i vazda iritantni autor ovog teksta nije mogao da, pa, autoriše tekstove. Osećaj sedenja niz dugih sati i traženja informacija, kalupljenje svega na svoje mesto, te ona sreća kada se konačno praznina ispuni nečim što će neko možda i pročitati, kada vam TO nedostaje, život ume da zaboli. Ništa gore nego da piscu sam univerzum zabrani da piše.

Ali i negativnom eventualno dođe kraj. Prvi tekst nakon pomenutih zdravstvenih problema, pisan dvojezično, jeste bio opis promocije prvog toma manhwe (odnosno webtoon-a) Solo Leveling u izdanju „Najkule“. Budući da je taj test run prošao kako treba, valjalo je pokazati se na nečemu dužem. Samim tim, evo nas ovde – izveštaj direkt iz Sombora, nastavak avanture od prethodne godine. Dakle, jel bilo sastajanje od kulturnog značaja, ili seksualno iskustvo od alkoholisanja i ždranja dobre klope, ili pak druženje uz stih, anegdotu i/ili pokoje pazarenje storija u kadru?

Da.

18. maj 2023. – četvrtak

Festival još uvek nije zvanično počeo. Sa pesmom Čarlija Danijelsa u glavi i tamaniteljem goblina u šakama, ulazim u Sombor... nakon jedno 25 minuta čekanja kod Kljajićeva. Naime, protesti poljoprivrednika su i dalje bili u toku, te je čekanje na prolaz i smicanje blokade potrajalo uz mnogo nerviranja. Nije pomagala činjenica da je napolju bila kiša i da je duvao vetar koji, premda ne hladan, nije baš ni grejao. Sve u svemu, u hostel se stiglo na vreme, uz ispomoć razgovornog taksiste kome je sin, kako veli, svetski proslavljeni fotograf, i onda se krenulo u laganu šetnju. Premda ona nije dugo trajala.

„Dođi u klub“, stoji poruka od Danila, čeonog organizatora festivala. Sam klub ljubitelja stripa i fantastike u Somboru svoje delovanje 90% vremena sprovodi unutar prostorija gradske biblioteke „Karlo Bijelicki“ specifično iznajmljene za fanove devete umetnosti u ovom malom, ali šarmantnom vojvođanskom gradiću. Došavši tamo, naleteo sam na tri generacije štovatelja kulture u Somboraca. Predstavnik najstarije plejade, Biljana, je radila podjednako vredno kao i prethodne godine, instant prepoznavši nikada prijatno lice ovog Svilajnčanina. Druga generacija je sedela u rasklimanom stoličetu i obavljala poslove vezane za organizaciju, odazvavši se na ime „Danilo“ nedugo nakon moje interakcije sa Biljanom. Najmlađa generacija, tanacka Nikolina Žuljević (doduše, Danilo je imao kreativan nadimak za nju. Samuraj, čini mi se. Ili Kunoići. Ne, beše Ronin? Ne pamtim, na vrh mi jezika), je pomno slušala šta joj punoletni članovi naglašavaju po pitanju posla. Da, ovaj deo je pomalo suvoparan, ali naposletku sve pripreme su takve. Prvo odradiš onaj dosadni, monotoni deo da bi onaj zanimljivi prošao sa manje problema.

Čekam ja da oni završe i bacim pogled na čovečuljka sa malom krunom (odnosno klovnovskim licem) kako setno gleda u mene sa velikog printa. To bejaše radovi Dragane Kuprešanin, spremni za izlaganje u Muzeju Podunavskih Švaba koga od dvorišta biblioteke deli jedan zid. Propratni materijal za izložbu je stajao sa strane, u vidu kataloga, obeleživača, letaka i plakata. Sve to su vredni članovi kluba ljubitelja stripa i fantastike ređali u cegere i pripremali nagrade za najmlađe stripaše koje će biti uručene do kraja festivala. Naravno, potpisnik ovih (ne)redova se svojski trudio da smeta, ali zar biste išta drugo mogli da očekujete?

Završetak večeri je bio ne preterano krcat događajima. Unutar hostela sam listao onaj album Korta Maltežanina koji sam nabavio u antikvarnici tog popodneva, razmišljajući šta me čeka sutradan. Uz malo verglanja na YouTube-u, zaspalo se.

19. maj 2023. – petak

Doručak, šetnja, upijanje nanovo sunčanog vazduha – u tom Somboru sveže napolju. Pre odlaska u klub, obavio sam građansku i pedagošku dužnost dodavanjem Nikoline u Viber grupu „Deveta Dimenzija Junior“. Mladi članovi grupe, vođeni mojim starim saborcem Zdravkom Kneževićem Knezom, su poželeli novoj članici dobrodošlicu, a nemam sumnje da će se ona fino uklopiti u režim rada grupe. Samo da nam ne odustane od stripa. Naravno, nije jedina mlada autorka iz Sombora koja je pokazala znanje i ljubav prema kadru. Prelistavajući Novi StripSo 025, zvaničnu godišnju publikaciju Kluba ljubitelja stripa i fantastike, koji će te večeri imati i svoje premijerno predstavljanje široj publici, prijatno sam se iznenadio uratcima koje su Milan Konakov, Dušan Peruničić i pomenuta Nikolina plasirali. Sombor, ispostaviće se, ima bogato nasleđe stripa, ali ima i bogatu podlogu – paralelno sa dečijim radovima je u fanzinu završio i deo opusa Zoltana Zolike Merlija, i s obzirom da je Zolika imao angažman u stripu koji je, nažalost, bio sporadičan onda kada je bio mlad i vispren, objava nekih od njegovih starijih stripova u jednoj zvaničnoj domaćoj publikaciji je i više no dobrodošla.

A kad smo već kod somborskih publikacija za mlade, treba naglasiti da je Danilo, sa pregršti em mladih Somboraca, em ostalih članova Kluba, odgovoran i za pokretanje omladinskog časopisa SOList, publikacije koja ne samo da je namenjena za mlade, već ima sadržaj koji su gotovo isključivo kreirali upravo mladi. U ovom svojstvu je SOList jedinstven ne samo u Somboru, nego i na prostoru Vojvodine. I da, pre nego što pitate, naglasiću – stripovi i ilustracije polaznika somborske radionice stripa i članova Kluba su dobrano krasili ovo štampano čeljade.

Sačekao se i ostatak kadra somborskih stripaša. Interesantna je ta praksa da, iako ja nikog od njih nisam prepoznao, svi do reda autori su me se odmah setili od prošle godine. Dobro, Zoran Janković, poznatiji narodu kao Tom Morrow, je osoba koju je nemoguće zaboraviti. Drugi Zoran, Aladžić, Subotičanin koji je svoj dom pronašao na Strip Blogu (i još par platformi), veli „Da, znam ko si od prošle godine, ne moramo da se upoznajemo.“ Treći Zoran, s prezimenom Ratković i nadimkom Ćoza, zaokružujući trifektu jutarnjih imena, mi je maltene istu repliku uručio par minuta pred Draganinu izložbu u Muzeju. A kad smo već kod Ratkovića, ne mogu a da ne odbacim ovo „vić“ i pomenem Biljinog supruga Ratka, koji i u poodmaklim godinama uspeva da fotka festival pomno i predano.

Carevanje
Završnica priprema, nulti sat, juri se da se postavi ključna izložba festivala pod imenom „Carevi mladić“. Draganu drži adrenalin, Danilo i Zoran (Morrow) jurcaju na sve strane, mladi volonteri čas rade, čas brste o liminalnom prostoru (ko razume, shvatiće), Bilja figurira na milijardu frontova, a ja i dalje držim notes i čekam šta će se zbiti. U muzeju smo, tamo nas čekaju printovi sa Draganinim likovima, red storibordova, red strip tabli, a projektor spreman ko zapeta puška da lansira animirani film sa apsolutno istom tematikom. Malo faktografije: ovo je šesta iteracija ove izložbe, otprilike 30-ta samostalna izložba same Kuprešaninove, a sam animirani film, kao nezavisni entitet, je pobrao par nagrada na festivalima animacije. Sve u svemu, posetioci Muzeja Podunavskih Švaba su imali šta da vide, a lokalni mediji šta da čuju i zabeleže.

Draganina izložba je imala dvostruku funkciju, ako izuzmemo činjenicu da je već događaj sam po sebi. Prvo je tu bila da zvanično otvori ceo festival (premda je već dan ranije postavljena izložba makedonskih autora u prostorijama gorepomenute biblioteke), a potom je služila i kao čvorište sastajanja gostiju festivala, pa i par okasnelih domaćina. Tatjana Smiljanić, supruga našeg Zorana (Morrow-a) i idejni tvorac sajta Film i Strip.Rip, je njoj tipičnim elanom upijala sve oko sebe (pride, nju sam uspeo da prepoznam! Ura, mozak je proradio na par sekundi!). Peđa i Ilija, čelnici izdavačke kuće „Forma B“, su se našli nedugo potom, sad već etablirani prijatelji festivala, prativši Mikicu koji je već ispunjen entuzijazmom (i alkoholom, pride) zdravio narod redom. Laganim korakom, Geza Šetet je zakoračio u prostoriju, te je naš razgovor o budućim projektima (a znaju i Ilija i Peđa o čemu je reč) bio neminovan. Nekako u to doba primećujem Messenger. Saša Paprić, prijatelj iz Hrvatske i jedan od voždova udruženja „Hrvatski autorski strip“, je pristigao sa suprugom mu Anjom, pa su nešto zadocnili na samo otvaranje. izložbe. O, izzdravili smo se mi propisno, a ni alkoholisanje nije izostalo, no haos dolaska u Sombor i otpremanja u smeštaj je još uvek taj deo pomalo odvlačio. Pride, Nišlije iz Udruženja ljubitelja stripa „Branko Plavšić“ i pokretači festivala „Nifest“ su se tu našli, na čelu sa Zoranom Nikolićem, i bem vas usta jel možete da odaberete neko drugo ime za strip autore?! Aman, malo je falilo da sopstveno ime promenim u Zoran! Pritom, ne smem zaboraviti ni Stanislavu Matanović iz „Veselog četvrtka“, ženu sa kojom od prošle godine aktivno komuniciram i koja, i pored par teških životnih situacija o kojima neću ovde u detalj, uspeva da istraje. A druženje u petak naveče je to dokazalo crno na belo, stripovski.

Naslednici
Smena generacija i dolazak novih strip naraštaja je evidentan, što se i te kako videlo po polaznicima iz Sombora (par Dušana, Nikola, Nikolina, Miloš, itd.) i njihovom vrednom radu. No, to se dalo primetiti i na širem planu, pogotovo kad uzmemo porodice u obzir. Tik nakon izložbe, prebacili smo se u Kasinu, i kog će moje oči da vide nego Saru i Anu Živković. Osmesi na licima plavokose i crvenokose bliznakinje su dovoljno govorili o em entuzijazmu prisustva u Somboru, em umoru koji je neminovno pratio dug put. Pratio sam rad ovih devojaka već nekoliko godina, i ne mogu a da ne budem zadovoljan ovolikim rastom. Od pomalo stidljivih cura koje su imale mnogo talenta izrasle su u sile prirode, predavačice japanskog jezika i etablirane autorke prisutne na više konkursa, platformi, i u štampi. A kako i ne bi bile, kada imaju gene jednog Saše Živkovića, dobrano prisutnog u prvom i jedinom broju Happy Metal-a. Družio sam se s njima i nešto ranije ove godine, malo kod Gere na druženju, malo na Jeleninoj tribini. Međutim, premda sam ih tamo video u standardnom domenu, ovo je prva prilika da spazim interakciju istih u sklopu jednog festivala.

U to neko doba, Tatjana ih je isto spazila, a znajući nju, entuzijazam se osećao već po prvim upućenim rečima. „Jaaaaao, pa ja sam vaš najveći fan! Svuda vas pratim i uvek čitam vaše radove!“ veli Tatjana, a osmeh joj grebucka oba uveta. „Iju, naš prvi stalker,“ veli jedna od sestara. Zastao sam tu na trenutak, te smo vodili razgovor i nekako prirodnim putem ustanovili da smo svo četvoro zapravo jedna porodica, konkretno po „HellyCherry-ju“. Ono jes, isto smo porodica i po „Strip Blogu“, ali ovaj ogranak familije se nekako lepše uklopio koncepcijski. Pride, kako ovaj časopis slavi dve decenije postojanja, a kako je Tatjana jedna od čeonih ljudi u istom, bilo je i red upravo na ovoj platformi objaviti trenutni tekst. Nek vam je srećan rođendan, pakleni trešnjaši.

Porodični biznis u stripu je vukao i Gezu Šeteta, koji je tu orbitirao sa vinom. „Sutra će doći moj sin Boris,“ veli ovaj vremešni slikar i autor nekolicine novijih adaptacija srpskih književnih dela, „pa ćeš ga upoznati“. To se i stvarno desilo, međutim o tome ćemo u subotnjem segmentu. Ispostaviće se da oba Šeteta gaje ljubav prema stripu, te da će postojati kontinuitet tu i kad se naredna generacija smeni. Međutim, kako to u životu biva, nije ni svaka porodica orna za takav prenos. Zoran, ovaj put Aladžić, je još u ranim satima ovog dana pričao kako njegovu kćerku ne interesuje strip iako je bolji umentik od njega, te je pomalo lamentirao taj splet okolnosti. A dan ranije, Danilo mi je pričao o izvesnom profesoru u penziji, doktoru Milanu Mandiću, koji ima ogromnu arhivu gde je izlistao apsolutno sva moguća izdanja na prostoru bivše Juge po pitanju stripa, pa i šire. To je enormna količina podataka kojoj bi i aktivni arhivisti poput Vlade Topolovačkog zavideli. Nažalost, u njegovoj porodici nema apsolutno nikakvog interesa da se ta arhiva digitalizuje i spasi, a Mandić je već poodmakao dosta u godinama, te je samo pitanje vremena kada će ovo malo bogatstvo nastradati. Ali o težim temama ćemo drugi put.

Vratimo se na temu porodice i naslednika. Novi StripSo 025 je pokazao koliko članovi kluba zapravo vole devetu umetnost, a tribina, sačinjena od Danila i Morrow-a, je pobrala mnogo simpatija od publike. Da li znate kakav je osećaj kada vam priđu Mikica, Kuprešaninova, Živkovićke i ini drugi autori i traže vam posvetu, iako ste mlado čeljade između 10 i 18 godina? Čitav kontigent fanzina se razdelio, a sudeći po odzivu i sledeće godine će posetioce dočekati radovi polaznika radionice ovog vazda aktivnog kluba.

Soirée
Zvanični deo festivala je prošao tog petka, te je koktel mogao da otpočne. Pošten narod se dislocirao u sobe i rešio da odrema koju partiju za sutra. A mi najgora od svu decu smo ostali da isušimo ono malo alkohola što je gradu ostalo. Ono jes, ona buteljka jeftinog vina koju sam slistio celu je bila toliko loša da sam se nakon iste otreznio, ali to ne menja činjenicu da je bilo par interesantnih bisera to veče.

Prvi biser je bio komentarisanje plakata našeg i vašeg Aladžić Zorana. „Fali mesec na plakatu!“ kako veli Danilo, u razgovoru sa em Aladžom, em Morrow-om, em Draganom. Tu negde figuriramo Saša, Anja i ja, solidno puni etil-alkohola i orni za još. Ostala bratija je vrištala od smeha, a muzika se lagano i nenametljivo menjala od spore stranjske u starogradsku eks-jugoslovensku. Aladža je svojim elegantno vocifernim glasom branio svoj plakat. „Zapisuješ, a?!“ veli on dok me gleda sa olovkom u ruci. „E, pa, zapisuj sad ovo!“ Krene on da mi pokazuje elemente postera – ovamo skriveni predator, ovamo dodat logo Betmena, ovamo znak „Enterprajza“, ovamo puška Kena Parkera, tomahavk Zagora, Teksove korice za pištolj... Ljudi su primetili moj notes, naravno svesni da će se ovaj tekst desiti, ali im je bilo simpatično kad god bih ga izvadio tokom neke zajebancije.

A druga zajebancija, iliti biser, je zahvatio sirotog Sašu. Naime, kad je išao do toaleta, shvatio je da ga je neko zaključao; konteksta radi, vrata Kasine koja vode u jednu manju prostoriju (gde se nalaze i vrata za toalet) se non-stop zaključavaju radi bezbednosti, takvo je pravilo, i gosti uvek moraju da zatraže ključ od organizatora ne bi li išli da obave prirodni proces. Sašu je, pak, sačekao kafkijanski proces, te je kroz otvoreni prozor morao da ište otključavanje. S obzirom da je Kasina malo podignuta u odnosu na tlo, delovalo je kao da priča sa balkona. Moderna iteracija Romea i Julije mi je nekako pala na pamet, a ruka je sama posegla za olovkom. Izvini, Saša, znaš da te volim kao brata, ali anegdota je previše odlična da se ne podeli.

Ono što je pride isto previše odlično da se ne podeli jeste treći biser, a to je karaoke segment našeg soarea. Da mi je neko rekao da ću videti, na istom mestu, kako Danilo, Stanislava, Dragana, Anja, i Saša pevuše uz mikrofon na sva usta dok mali zvučnik nagrće zvuk, ne bih mu verovao na reč. I nastavilo bi se tako do poznih sati da se zvučnik nije isušio. Pevanje se reigniralo u „Gradskoj kafani“ nedugo pride, i iskreno bih vam prepričao par događaja odatle, ali kako sam izvadio notes („Beležnicu smrti“, kako ga je Aladža non-stop zvao), Anja mi je preklopila ruku i odmahnula glavom. „Ne, ne, nečemo više tekicu, gotovo za danas,“ veli ona uz osmeh. Mada, pamtim kroz maglu kako sam pijan probao da je naučim da napravi origami lalu.

20. maj 2023. – subota

Blagi mamurluk, jači doručak, šetnja, sretanje bliznakinja usput, presvlačenje, priprema za drugi dan. Idemo!

Prijatelji
Jutro u Kasini sam dočekao uz dvojac Paprića. Volimo Saša i ja da banterujemo povremeno, ali iskreno, tu je mnogo respekta i mnogo ljubavi. A ako nešto volim, to je kada se prijateljstva nekako preklapaju. Primera radi, pre festivala se desila jedna lepa razmena povodom lika i dela horor autora Maja Pavlovića (ali o tom potom, obratite pažnju ovih dana). Elem, tu i tamo ispred Kasine, kažem ja Saši da je red da snimimo poručicu za našeg zajedničkog ortaka Bogdana iz Svilajnca, što se i dešava. A kako volim da propisno nahvalim prijatelje i da im vazda pružam jezivo mnogo pažnje, usledio je i naknadni grupni pozdrav kada se našem stolu pridružio Vuk Marković, vožd izdavačke kuće „Komiko“. Vidite, rizik prijateljstva sa strip autorom je taj da može da vas uvuče u svet stripa toliko duboko da vam treba lampa i pećinarski kanap. Nema tu izlaza, prema tome, Bogdane, otvori jedan Opfufen i iščiliraj sa nama (ko razume, shvatiće).

Draž festivala poput ovog u Somboru jeste međupovezivanje. Sa Sašom dobrano družbujem već dve godine unazad, premda smo se dosta ranije upoznali. Najmanji zajednički sadržalac nam je Leskovac i sad već poznata Balkanska smotra mladih strip autora. Tu sam, naravno, i Bogdana uveo u ovaj svet, znajući vrlo dobro šta time činim. Zato sada nosim primerak novog Strip Prefiksa istom u Svilajnac, i zato me raduje onaj Vukov osmeh kada je shvatio da Bogdan priprema novi pazar sveže izašlih „Komiko-vih“ đakonija. Ovde se desila druga vrsta povezivanja, doduše. „Ej, oš me povezat sa ovim curama što rade ovaj manga strip? Ima ovaj natječaj što Ohoho! organizira, bit će tema manga, pa ih mogu prijavit.“ A ja, puna srca, nisam mogao da odbijem prijatelja. Ergo, odmah nakon mog povratka sa etablirane Dečije pijace na Ćelavom trgu (i pazarenja tri komada Pokémon karata; šta ću, ne mogu a da ne podržavam dečicu), i nešto nakon razgovora sa Anjom o muzici (i dalje mi tu stoji njen poduži spisak Psychobilly preporuka), pronalazim Živkovićke, cimam Sašu, te njih troje lepo i detaljno diskutuju o budućim angažmanima.

Usledio je onaj zvanični deo festivala, sa štanovima i tribinama. Među štandovima spazih „Lagunu“, a tamo na popustu trenutno najpopularniji seinen manga serijal u nas „Laku noć, Punpune“. Šaljem fotku Kreši, uredniku edicije, a on, govoreći o radniku za štandom, šeretski odgovara „Jel i kaže nešto ili samo gleda u fon?“ Nekako paralelno s tim, na tribini „Forme B“, Ilija naveliko razgovara sa jednim od volontera, inače polaznikom Danilovih radionica, i lista mu izdanje „Gorskog vijenca“. Svi do sada znaju koliko Geza, crtač dotične adaptacije, voli da koristi ljude iz stvarnog života kao inspiraciju za likove u stripu, a primetio sam da je ta praksa pogotovo Iliji draga. „E, evo ga Danilo,“ veli on, „dodao ga je Mikica u ovoj verziji“. Nasmejan, nastavio sam da obilazim štandove. Za jednim nabavih „Bajku o caru Saltanu“. Zašto ovo pominjem? Pa, zato što je to bila, između ostalog, i zajednička tema između mene i Darka Bogdanova, jednog od meni najbliskijih prijatelja i makedonskog autora koji je, uz kolegu Aleksandra Stevanova, bio izložen u Somboru ove godine. „Ostaćeš bez cara Saltana, samo da dođem nekako do BG-a.“ veli Darko preko Messengera. Naravno, nije izostalo ni pominjanje ruma, pića koje figurira u životu obojice već jako, jako dugo.

Tribina je bilo od sorte, doduše. Redom, to su bile razgovor o makedonskom stripu – predstavljen je „Strip centar na Makedonija“ iz Velesa – te tribina upravo Sašinog udruženja, pritom predstavljanje Grossmann-ovog festivala stripa i fantastike iz Ormoža u Sloveniji, pa tribina o pomenutom niškom udruženju i propratnom festivalu, i za kraj tribina o ženama u stripu. Nažalost, ovde sam samo ispratio dve tribine u uslovno rečenoj celosti i jednu pred njen kraj. A razloga imam dosta, i mahom se dotiču potencijalnih prijateljstava.

Tribina čiji sam samo kraj uhvatio je, ko za inat, bila Sašina. Nju je vodio Zoran (Morrow) i, premda on nije vičan vođenju tribina – i sam se žalio kako mu to ne ide, još u petak – ova je prošla odlično. Morrow, iako ga kratko poznajem, je moj trostruki kolega: sveukupno smo kolege introverti, te kolege strip autori, i na kraju bukvalne kolege filolozi. Ove godine nam se druženje produbilo, i nisam mogao da odolim a da zajedno s njim ne kontaktiram nama bliskog i uvek dragog Pavla Bogojevića, te mu, isto kao Bogdanu ranije, prosledismo snimak. „Samo jedna mala ispravka, Zorane,“ velim ja. „Koja?“ „Kaže se Pavlu, ne Pavletu.“ Otprilike smo i tu negde skapirali da smo obojica filolozi po struci.

Tribine sam propuštao jer sam malo vremena provodio i sa Živkovićkama. Za stolom gde su crtale je bilo još par ljudi, al onda kreće iznenađenje – Biljana, vredna kao i uvek, dovodi jednog gospodina u dobrim godinama koji, prepun energije, entuzijastično priča sa mladim umetnicama i navodi gde i kako ih je zaveo arhivski. „Vidite, ja imam hiljade i hiljade stranica gde sam sve strip edicije zaveo, koje godine, koji brojevi, koji izdavači, itd.“ kaže on, a meni se brk već smeši. „A, pa i vas znam!“ veli dr. Mandić, „kako beše, u Parabellumu?“ „Da, da, i u Strip Pressingu, i u još par štampanih i digitalnih publikacija.“ Danilo je bio u pravu – ovaj čovek je stvarno veličina. No, nisam tu samo bio zarad razgovora sa najvećim arhivistom Sombora po pitanju strip faktografije. Tu sam bio i zato što sam listao table stripa „Mu“, zahvalan autorkama istog zbog toga što su, nekih 20tak minuta pre mog sedanja za sto, nacrtale dva crteža u mojoj novoj skicovnici (ne tuguj, mlada, tanka, rogata šumska lutalice. Nismo te zaboravili).

Treći razlog propuštanja tribina je opet imao veze sa prijateljem, bilo starim, bilo potencijalnim. Naime, Geza dolazi do mene i pokazuje na jednog visokog i stasitog čoveka. „Da vas upoznam, ovo je moj sin Boris,“ veli presrećni slikar, pa onda pokazuje na mene i veli svom nasledniku „a ovo je čovek koji je mene najbolje pročitao.“ Gledam ih ja na par nanosekundi. „Pa iskreno, ne ličite puno. Premda imate iste oči.“ Sa Borisom sam, ispostaviće se, vodio razgovor koji je po trajanju sigurno zašao u drugi sat. Premda smo stripovski opredeljeni nešto drugačije (on preferira Marvel i DC, ja sam više za mange), kod video igara, muzike i filma smo se i te kako skapirali. A posebno mi je bilo drago kad sam video istog tog Borisa, relativno novog priči zvanoj „strip festivali“, kako otvoreno i trezveno razgovara sa ostalim strip autorima i ljubiteljima kadra. Vidi se da je i ovde porodična veza jaka; poput Geze, Boris ima dobru glavu na ramenima i karakter kakav se retko viđa. Posebno mi je bilo interesantno kada smo nas dvojica uveliko brstili o Mass Effect-u, Stronghold-u, Warcraft-u, Dragon Age-u, Mortal Kombat-u, Dragon Ball Xenoverse-u, Age of Mythology i inim serijalima, a Geza, sa nezaobilaznim vinom u ruci, sve to posmatra i upija informacije iako je to definitivno domen potpuno van njegovih interesovanja. To pokazuje do koje mere kvalitetan razgovor može da znači, na koju god temu da je.

Sam festival isto ima prijatelja, a jedan od njih je ispraksovani strip autor i panker Leonid Pilipović. Ono jes, došao je nešto kasnije, ali se lepo uklopio u ambijent i relaksirao uz bezalkoholne napitke i lagane diskusije o svemu i svja. Dobro je pa mu nisam rekao koju literaturu sam čitao u autobusu do Sombora, pomislio bi svašta.

Angažmani
Prijateljstva su realno najbolja kad su spontana i kada sama od sebe guraju osobe napred. Ali neću da lažem, ima tu i draži kada prijateljstvo rezultira i u profesionalnim angažmanima i, u nedostatku boljeg izraza, karijernom rastu. Već pomenuh dobru volju Saše da sestre Živković preusmeri na Ohoho! bratiju, ali ne navedoh još par elemenata. Naime, mene je Saša mnogo pre festivala povezao sa jednim autorom iz Vukovara, u cilju da radimo strip što za naša tržišta, što za strano. Pride, opet se razgovaralo o Zagrebu i o Ohoho! Festu. Vođenja tribina, pisanje izveštaja, noćenje, zezanje, pijenje – Saša me još od prošle godine zove. I premda prošli put nisam finansijski mogao da izguram put, ove godine nema dileme. Red je da malo kontaminiram i Zagreb.

A kad smo već kog Zagreba i kontaminacije, usledila je još jedna interakcija sličnih razmera. Meni draga Stanislava, čim joj priđoh za stolom ispred Kasine, pokaza na moj notes i veli čoveku u odelu ispred nje „Ovaj mladi novinar piše tako lepe tekstove o stripu, obavezno da se upoznate!“ Ono jes, ja nisam novinar, ali njene reči mi svakako puno znače. A dotični čovek, ispostaviće se, je u organizaciji Grossmann-ovog festivala pomenutog ranije, a pritom nije ni Slovenac – čovek je iz Zagreba!

„Silvester, drago mi je,“ veli čovek. „Stalone?“ „Pa, i ne baš...“ „Ili Silvester mačak?“ „E, to je već točnije!“ I naravno, tu cenjeni Silvester Mileta i ja razvežemo razgovor. Pisao ovamo, radio ovo, naš festival se bavi tim i tim, moji tekstovi pokrivaju to i to, itd. Trebalo je možda desetak minuta da Silvester ubaci ne jedan, no dva predloga. „Volio bih ako prisustvuješ na ovogodišnjem festivalu,“ reče, te dodade „a ukoliko ima kvalitetnih tekstova na temu znanstvene fantastike, možemo vidjet i neku objavu u hrvatskoj periodici.“ Ponavljam, do ovoga ne bi došlo da me dama iz „Veselog Četvrtka“ nije sopstvenim rečima nahvalila i preporučila. Za Stanislavu jedan veliki zagrljaj, a za Silvestera i njegovog slovenačkog kolegu, zvanog Nino Miličić, jedno obećanje – ove godine, Ormož, Slovenija. I naravno, nisam mogao a da se ne osvrnem na još par prijatelja pride. „Ako ih vidiš kad si u Sloveniji“ velim ja Silvesteru, „obavezno mi pozdravi Iztoka Sitara i Bernarda Kollea.“

E sad, premda ovo ne spada u moja prijateljstva ili sklapanja istih, ova priča se mora pomenuti. Naime, dok smo stajali ispred, ili nakon ili tokom jednog dela tribina, Morrow, Saša i ja smo se učetvorčili u razgovor (pripiti) sa mladićem pri izdavačkoj kući „300 čuda“, Urošem Jagodićem. Prepun energije, a vrlo verovatno i alkohola, Uroš je na sva usta govorio kako nema u sebi netolerancije, kako mu je jedan od najbliskijih prijatelja Hrvat, sa kojim je i osnovao bend, kako je samoproklamovani ateista i kako se, interesantno je reći, izjašnjava kao Jugosloven. Nisam mogao da odolim, te sam ga sutradan omeđio novim nadimkom. „Ehej, JugoSlovak!“ „Pwahahaha!“ smeje se Uroš, „E, super nadimak, svaka čast!“ Nešto kasnije, dobiću od njega i još jedan usputni komentar. „Inače, odlična ti je kapa!“

Znate šta sledi.

Yare Yare Daze...
Ova godina je plodna za nas fanove mange. Deveti deo serijala JoJo’s Bizarre Adventure (ジョジョの奇妙な冒険), i vrlo verovatno poslednji, nazvan The JOJOLands (ザ・ジョジョランズ), je ugledao svetlost dana i trenutno broji već tri poglavlja. I premda je trenutni protagonista, Đodio Đostar, osvojio srca čitalačke publike širom sveta, njegovih osam prethodnika su i dalje onoliko popularni koliko su bili pre više od 35 godina kada je Hirohiko Araki-sensej (荒木 飛呂彦) i započeo svoj rad na serijalu. Naravno, svako ima svog omiljenog protagonistu iz ovog remek-dela japanskog koliko i svetskog stripa; kako moji čitaoci i poznanici jako dobro znaju, moj favorit je Đotaro Kuđo iz trećeg dela. A kako posetioci strip festivala u Srbiji i regionu već par godina unazad pamte, Đotarov poznati kačket redovno čuči meni na glavi. Brani svet od retardiranih misli, šta li?

Čak i ljudi neinvestirani u serijal obožavaju ovu kapu kad je vide. „E, super izgleda, nego šta znače ti bedževi?“ je pitanje koje su mi postavili i Stanislava i Boris i Zoran (Nikolić) i Tatjana, ako se ne varam, i još bezmalo 10-tak osoba prisutno. Deca, Danilovi polaznici, su naravno odmah skapirali referencu. „Jako lijepa kapa,“ kaže Biljana. „Pa naravno,“ dodaje mladi Peruničić, „kada je ĐoĐo referenca.“ „Gle stvarno!“ dobacuje Nikolina. Naravno, ne mogu da odolim. „Yare Yare Daze...“ Petoro klinaca u glas kliču zadovoljni.

U momentima predaha, odlazim ja ka palačinkarnici „Twins“; ovo će biti treći dan kako kod njih jedem, i žena koja radi me odmah prepoznaje. „Slobodno fotkajte izlog!“ veli ona sva srećna, „I hvala vam na kupovini!“ „Hvala vama na kvalitetnim palačinkama,“ dodajem ja, „očekujte članak uskoro.“ Jedem ja tu palačinku, i negde na sredini prilazi dečkić, nema siroma više od 13 godina. „Super je kapa,“ kaže, „jel može selfi?“ „Može, samo da pojedem.“ Ispituje malac par stvari oko serijala. Odgovaram ja, al velim mu da me samo pusti da završim poslednji zalogaj. „OK, dakle selfi?“ „Može i samo kapa, nije problem.“ „Imam bolju ideju.“ I tako je jedan somborski mladi ljubitelj mange po prvi put u svom životu uslikao jednu od sad već etabliranih ĐoĐo poza.

„A jeste ti super kapa,“ vele bliznakinje, i same ogromne ljubiteljke serijala. Samim tim, kad smo delili autobus za nazad, i kad je došlo do toga da ja njima nacrtam nešto, nisam se dvoumio uopšte – #OurGirl Đolin, kćerka Đotarova, je i ove godine rešila da poseti par srpskih autora. Pardon, autorki!

Zatišje
Za razliku od prethodne večeri, ova je bila nekako tiha. Ajde, nije pomoglo to što je kiša lila kao iz kabla, ali svakako nije bilo toliko želje i volje za bančenjem vo kahvanama. Čak i inače orni Stanislava i Zoran (Morrow) su se zaputili kući ranije, dok smo mi preostali rešili da malo brstimo o situaciji u stripu u Srba i šire. Bilo je tu i slatkog i kiselog od komentarisanja, od izbegavanja trpanja do „vidim po tebi“ komentara (ko razume, shvatiće), i da nismo zalomili u jednom trenutku, verovatno bismo laprdali do sedam ujutru. Paradoksalno, iako sam sigurno imao dva i po litra piva u sebi, legao sam u krevet trezan. Moguće da je energija festivala bila toliko jaka da nije mogla da me obori s nogu.

21. maj 2023. – nedelja

U nedelju se moralo vratiti ranije, što je značilo propuštanje nekolicine tribina, među kojima je najvažniji deo sigurno bio dodela nagrada najmlađim strip autorima. Samim tim, ovde nemam mnogo šta da kažem o zvaničnom delu. Mogu da pomenem, čisto usput, i Hartefakt fondaciju i projekat Kultura za demokratiju i Centar za prevenciju, edukaciju i bezbednost, i Švajcarsku vladu, i ine druge organizacije i individue koje su nesebično podržale Sombor u svojoj strip priči. Mogu da pomenem i činjenicu da se meni uvek dragi Željko Ivančić samo nakratko pojavio u Somboru sa suprugom, čisto da obiđe manifestaciju i da vidi narod. „Super je dok ste dobro,“ veli on Dragani i Anji, „nego me brine to što sjedite s Ivanom, morate ga malo pritegnut.“ (no, u moju odbranu, naučio sam Anju da napravi origami lalu...ili se barem nadam da jesam). Svakako ne mogu a da se ne osvrnem na onaj broj primeraka stripa „The Laidbackz“ koji je ili ostao u Somboru ili otišao za Osijek. A pride, nisam zaboravio ni da udomim primerke strip albuma „Aequilibria“ kog su, po mom scenariju, radili uvek vredni članovi grupe „Deveta dimenzija Junior“, niti sam zaboravio da prenesem Knezove pozdrave somborskoj ekipi. Mogu, pritom, da pomenem i Danilov predlog da overim jednu buvlju pijacu van Sombora koja obično ima sve i svašta za prodaju. Originalni plan je bio da Dragana i ja odemo zajedno, međutim kako je ona morala da se vidi s nekim ortakom u centru grada, razišli smo se otprilike kod Ćelavog trga. Do pijace sam stigao znatiželjan, a otišao zadovoljan, iako nisam uzeo onaj enormni mač („Rimski legionarski!“ tvrdi prodavac; iskreno, ono nije ni prošlo pored Rima, al nema veze). Samo ću dodati da sam spontano dogovorenih 200 dinara uredno potrošio (ko razume, shvatiće).

Rastajanje je usledilo. Znate da je festival prošao odlično kada provedete bezmalo 7 minuta u rukovanju sa svima. „Očekujem izveštaj!“ veli Vuk Marković. „Hvala vam na poseti puno!“ dodaje jedan od polaznika i volontera. „Srećan put!“ dodaje Zoran (em Aladžić, em Ratković). „Pa mi se vidimo uskoro!“ kaže Dragana. „Bilo mi je zadovoljstvo,“ dodaje Boris. „Jaoj, ljubim! Lepo putuj!“ zvonko će Stanislava. „Bratiću, do Leskovca!“ kroz zagrljaj će Saša. „Ne zaboravi tekicu!“ kroz zagrljaj će i Sašina Anja. „Lepo putuj, brate!“ ubacuje Uroš. „Lijepo putuj,“ veli Ratko, a Biljana kroz nepoverenje dodaje „Tako brzo? Jaoj, pa hvala što si posetio, srećan put!“ „Hvala ti na dolasku i vidimo se opet,“ kroz umor, ali i respekt, dodaje Danilo.

Na stanici manjak gužve. Sara i Ana demoliraju sladolede dok razmenjujemo priče o prethodnim festivalima, putovanjima, smeštajima, itd. Anegdote se nastavljaju unutar autobusa, te u nešto smirenijoj atmosferi (bez blokada puteva, ali doduše sa solidnom gomilom putnika tamo malo pre Novog Sada) dolazimo na odredište. U međuvremenu se razgovara o učenju japanskog jezika i budućim planovima. Rastanak se kruniše zagrljajima i osmesima.

„Očekujemo izveštaj!“ veli Sara.

„Očekujte scenario.“ uz saturnin osmeh dobacuje Ivan.

Outro

Iskreno, više ni ne znam šta sam sve propustio da pomenem. Evo malog spiska, pa kao što sam jedno sedamnaest puta naveo u tekstu, ko razume – shvatiće:

  • Nedostaje Bane Kerac
  • Kako je propao Rokenrol
  • Niko, ali niko ne voli woke kulturu
  • Siniša, Nada, Nikola i priključenija
  • Nedostaje Strip Blog (dogodine opet, Miloše i Milidare)
  • Kockice od klamarica
  • „Druže moj, ovo nije A5 format!“
  • Ocrt biljaka na nastrešnici kafića pred Kasinom
  • „Vidi, tiskali smo majice!“ „Vidim. Daj jednu.“
  • Pasulj je bio dobar.
Dakle, jedno 5.000 reči kasnije, dolazimo do jasnog zaključka – dame i gospodo, Somborski festival stripa i fantastike je institucija od renomea. I to ne kažem ja. To kaže sam grad Sombor, a aminuju sponzori i prijatelji festivala. Mada, njihova reč i nema tu težinu kao reči apsolutno svih navedenih autora, izdavača, izlagača, volontera, organizatora, pa i samih kolekcionara i ljubitelja stripa pride. Za ove divne ljude nemam one reči hvale koje Danilo i njegova uigrana ekipa mogu da proslede. Prema tome, samo mogu da kažem „hvala vam što ste ovo moje trabunjanje izdržali.“ Pa hajmo sledeće godine opet, u isto vreme na istom mestu, ne?
Ivan Veljković, 22. maja 2023.