Probao je „Searching“da uvede neke inovacije u žanr trilera, prepoznala je to donekle i publika, pa je film koji je delovao skrominih dometa uspeo da napapirči solidnu zaradu u biokopima. U suštini, nije pokušano ništa revolucionarno, što već nije probano u par horora, a to je da se radnja dominantno odvija preko ekrana komjutera preko koga pratimo različite interakcije između likova, i tobožnju „potragu“ glavnog junaka za kidnapovanom kćerkom.

Dakle, seting koji sada već nije previše originalan stavlja se u službu klasičnog trilera, čime se pokazuje efektnijim nego u horor žanru, ali lako demaskira i sve svoje manjkavosti. Jednostavno, dinamika filmskog jezika ne dopušta filmu koji pretenduje na napetost samu statičnost kompjuterskog ekrana. Tako se ovaj fim trudi da određene scene koje ipak zahtevaju da se junaci maknu od ekrana dočara raznim drugim trikovima, TV snimcima, kućnim kamerama koje su skrivene po dnevnim sobama i tako dalje, čime osnovna poruka koja donekle kritikuje društvene mreže i digitalnu začaurenost milenijalaca, a samim tim i njihovih roditelja, širi na sliku celokupne medijske halabuke, čime se premošćavaju različite scenarističke zamke (kako prikazati sukob glavnog junaka u ključnom delu filma, nego pustiti lajv snimak celog događaja preko Fejsbuka?). Samim tim junaci nisu statični, statičan je samo medijum preko koga pratimo njihove akcije, a oko sveznajuće filmske kamere menja oko poludirigovanih onlajn pomagala, kao što su veb kamere, Face time i tako dalje. I bez tih gimika, ovo je mogao da bude pristojan triler, koji ima neke simpatične preokrete i zaokrete, kao i raspoloženog Džona Čoa u glavnoj ulozi, ali naravno obogaljen je sa malo tipičnog holivudskog sentimentalizma i sa previše dovijanja od strane reditelja i scenariste kako da nam dočaraju pojedine scene, zbog čega film gubi organski „onlajn“ pravac kojim je krenuo.

Slobodan Novokmet