U jednom periodu aktivnije smo se bavili problemima na domaćoj andergraund sceni. U kolumnama smo pokušali da predstavimo sve ono sa čime se suočavamo i šta smo zapazili kao pojavu koja loše utiče na ono što nazivamo scenom. Pokušavali smo da ukažemo na to da je odgovornost na svima nama. Zato smo se bavili publikom, bendovima, organizatorima pa i nama medijima – gde svi grešimo i kako bismo mogli da se menjamo na bolje. Te kolumne su bile jako čitane (očekivano, tiču se svih nas), izazivale reakcije i o tim temama se govorilo. U nekom periodu smo iscrpeli sve teme ali poslednjih godinu dana smo primetili jednu učestalu pojavu sa kojom se suočavamo baš-baš previše a tiče se bendova i njihovog odnosa prema našem radu (kada kažemo „našem“ govorimo o HC-u ali verujemo da bi se sa ovim složili i ljudi iz ostalih portala). Pošto nam je dosadilo da u privatnim porukama iznova objašnjavamo isto posle X koncerata, rešili smo da sve to uobličimo u jedan tekst i pokušamo da vam približimo suštinu današnjeg problema.


Situacija ide obično ovako: akreditujemo se za neki koncert, narednog dana objavimo galeriju fotografija. Link pošaljemo organizatoru kako bi opravdali akreditaciju i nastavili i dalje uspešnu saradnju i pošaljemo bendovima koji su nastupali prethodne večeri. I eto, posle pola sata-sat stižu poruke: „Ćao, gde možemo da skinemo fotke, ne može preko sajta?“ ili „Ćao, jel možemo da objavimo fotke kod nas, potpisaćemo autora?“ i slično.

Isprva, ove poruke ne deluju tako strašno ali ako se malo zagrebe po povšrini ipak otkrivaju jedan problem koji utiče na sve nas – od bendova do medija i publike.

Da bi ta galerija nastala neko je morao da odvoji svoje lično vreme, da umesto da na koncertu uživa - gleda kroz objektiv, morao je da se vrati kući i dok vi nastavljate da spavate da fotke prebaci, obradi, da ih pošalje uredniku, da se to objavi, javi kome treba, da medij podeli po društvenim mrežama i slično. Da bi ta galerija nastala fotograf je uložio svoje vreme, novac da nabavi opremu koja nije baš ni jeftina, da vežba i fotografisanje i obradu. Umesto da fotografiše nešto za novac na primer, odabrao je baš vas, da isprati vaš nastup i da ga zajedno sa medijem za koji fotka zabeleži i ispromoviše. I to potpuno besplatno.

Ne moramo da vam govorimo da naša scena ne počiva na novcu već je pokreće uglavnom entuzijazam. Jedna od satisfakcija nama u Heličeriju je što možemo da podržimo scenu. Druga je to što neko poštuje, prati i čita to što radimo.

Dakle šta se dešava?

Kada objavite naše fotografije (sa ili bez našeg znanja) i kada to ljudi pogledaju kod vas umesto kod nas, zašto bi bilo ko onda dolazio na naš sajt? Time nam oduzimate posetu i preglede. Time nam oduzimate i pomenutu satisfakciju. Time gubite i vi jer ste izgubili priliku da neki sledeći put preko nas dođete do neke nove publike. Gube i bendovi sa kojima ste svirali prethodne večeri jer ste delili samo sebe umesto da podelite čitav „paket“ koji uključuje sve aktere i koji prenosi atmosferu sa čitavog događaja. To su vaši drugari. Pomozite i njima, da se i za njih čuje. Zaslužili su jer su u istoj situaciji kao i vi.

Gde je nastala solidarnost? 

Da li shvatate koliko je ružan postupak da od nekoga pokupite i koristite samo ono što vam odgovara? Da li shvatate kako se osećaju ljudi koji su radili na tome? Iskorišćeno. 

Da li je zaista toliko teško ispoštovati nečiji rad i makar prvo podeliti originalan sadržaj sa svojim pratiocima pre nego nam se javite sa željom da preuzmete fotografije? Šta mislite, kako onakvi postupci utiču na naš entuzijazam? Sa koliko volje ćemo (i da li) sledeći put doći da vas ispratimo?

Ili,... hajde da ovako postavimo situaciju:

Vi ste mesecima pisali neku pesmu, vežbali je, plaćali žice, palice, prostor, studio, miks, mastering. Objavite je na svom jutjub kanalu i onda se mi javimo narednog dana sa porukom: „Ćao, možemo li vašu pesmu da okačimo kod nas na kanalu, da podelimo sa našim čitaocima?“ Prva misao bi vam bila: „Ali zašto biste uopšte kačili to kod vas kada kod nas to možete slušati i deliti sa drugima do mile volje?“ Druga bi verovatno bila: „Ali čekajte, pa mi smo se valjda za ovo iscimali, uložili neki trud, rad, ideje, novac - da biste se eto vi sad od jednom pojavili i prosto to preuzeli.“

Zar ne doživljavate kao da vam neko nešto otima? Nije prijatno, zar ne? Bude vam nekako krivo. Želeli biste da ipak zadržite neko „pravo“ nad svojim radom.

Pa eto tako i mi. Želimo da neko naš rad pogleda onako kako je zamišljen, u svom originalnom obliku i na ovom našem parčetu weba

Naš sadržaj je besplatan za sve. Dostupan uvek i svakome. Kada podelite link do našeg sadržaja sa svojim pratiocima on ostaje tu, zabeležen i na vašoj društvenoj mreži. Dostupan i vama i vašim fanovima. Ostaje vam uspomena, vašim fanovima ostaje atmosfera koju ste priredili prethodne večeri.

Nama ostaje satisfakcija da je neko ispoštovao to što radimo i jednim sitnim gestom podržao naš rad. A to nam daje motivacuju da i sledeći put dođemo na vaš nastup, pišemo o novom singlu ili na neki drugi način podržimo vas rad.

Zar to nije fer odnos i win-win situacija?

I da, fotografije verovatno možete i da dobijete na kraju ako ste korektni. Imajte samo malo takta i sačekajte da se te fotke najpre „izvrte“ kod nas na sajtu. „Dozvolite“ da imamo pravo na „ekskluzivnost“ na naš sopstveni sadržaj.

Naučite da poštujete tuđ rad baš onako kako biste vi želeli da neko (is)poštuje vaš.

I ne zaboravite, kad već ova naša scena ne počiva na novcu mogla bi makar da se zasniva na solidarnosti. Kada budemo podržavali jedni druge i kada u tom podržavanju načinimo pun krug (mediji-bendovi-posetioci), uvereni smo da će nam scena i atmosfera na njoj biti neuporedivo kvalitetniji u svakom smislu. Makar u onom ljudskom.