Uvod pre uvoda

Sa Rorijem iz benda Alpha Strategy smo već neko vreme u kontaktu. Pisali smo o njihovom radu, ispratili njihove nastupe čak i u našim krajevima obzirom da dosta sviraju (poslednji put proletos u Novom Sadu). Povremeno bi razmenili novosti. Nedavno nam se opet javio. Ponovo su snimali u Electrical Audio studiju kod Stiva Albinija pa je Rori iskoristio priliku i porazgovarao sa njim.

Stiv je i ovoga puta potvrdio glas koji ga bije, da je Mr. Nice Guy. Bio je i više nego raspoložen za priču i „down to Earth“. Kada to kažemo zaista i mislimo. Naime, intervju koji je pred vama je samo deo razgovora. Kompletan intervju možete čitati i u originalnoj verziji u punom obimu na engleskom jeziku te njega preporučujemo die hard fanovima i ljudima koji bi imali malo više vremena. Za one koji bi da ga poslušaju, tu je i audio verzija.

Roriju hvala na poverenju, pažnji i prilici da ovaj intervju pored svih sajtova na engleskom, objavimo baš mi ekskluzivno. Posebno nam je drago što imate priliku da Stiva upoznate iz jednog drugog, ličnijeg ugla, da upoznate njegovu svakodnevnicu, navike, razmišljanja, filozofiju, sve ono što ne mora striktno biti vezano za muziku. A sada, dajemo reč i Roriju pre nego da krene njihov razgovor:

Rori: Avgusta ove godine moj bend Alpha Strategy i ja smo snimali nove pesme kod Stiva Albinija u njegovom Electrical Audio studiju u Čikagu. Ovo je treći put da tamo snimamo i svaki put Stiv je bio vrlo srdačan i otvoren da priča o svim temama koje bi interesovale mene i članove mog benda. Mislio sam da bi bilo lepo da jedan od takvih razgovora zabeležimo i u vidu intervjua a Stiv je i ovoga puta bio raspoložen za razgovor. Ovako je tekao...

Stiv Albini i Rori Hinki; foto: Martin Doležal
Kakva (ti) je (bila) ova godina u smislu produktivnosti?

Ovo je prva godina od početka pandemije u kojoj je bilo kakvog-takvog značajnijeg rada. Još uvek se nismo vratili u pun režim rada, pandemija očigledno još uvek u velikoj meri utiče na sve aspekte mog života i aktivnosti: moj posao, sviranje u bendu, (ne)mogućnost da idemo na turneje.

Deo prihoda ostvarujem i igranjem pokera a to zahteva da budete u prostoriji sa drugim ljudima pa morate voditi računa i o kovid protokolima na različitim mestima. Neka mesta i takmičenja nisu baš bila ni bezbedna u tom smislu pa ih izbegavam. Pandemija definitivno i dalje utiče na moje aktivnosti.

Sigurno je i tvoj studio dosta bio pogođen pandemijom?

Da, prihodi su baš izostali, pogotovu prve godine pandemije kada niko nije putovao, bili smo zaključani, nije bilo vakcina, nije ni bilo bezbedno da se ljudi okupe čak i u manjem broju. Zatvorili smo vrata studija, čak smo isključili i struju u čitavoj zgradi na par meseci.

Pre nego da ponovo počnemo da radimo, osoblje studija i ja smo imali dug razgovor kako bi trebali raditi u novim okolnostima, da li smo uopšte spremni na mogućnost da se ljudi u našem studiju okupe i zaraze i da se za nekog završi kako ne treba.

Ipak, preduzeli smo sve mere predostrožnosti koje su se ispostavile kao prilično bezbedne tako da sada radimo. Neka od pravila su da svi moraju biti vakcinisani, da nose maske a između snimanja radimo detaljnu dezinfekciju prostorija. Sve to je neki dodatan posao koji ne donosi direktno prihode ali zahvaljujući tome studio i dalje radi. Još uvek ne u punom kapacitetu kao ranije ali radi redovno.

Kako si provodio vreme dok ništa nije radilo?

Neko vreme sam se samo motao po kući. Ali u podrumu imam radionicu pa sam pravio nameštaj za kuću, bavio sam se baštovanstvom i slične aktivnosti. Sada sam nekako i nastavio da se bavim time. Hranimo se proizvodima iz naše bašte tokom cele godine. Time se više bavi Heder, moja supruga i evo, sada kada dođem kući, prođem baštom, vidim šta mi se dopadne i to ćemo večerati. Gajimo baš dosta toga: zelenu salatu, paradajz, krompir, krastavac čak i repu. Imamo i stabla kruške, breskve...

Kako koristiš svoje vreme, da li si dobro organizovan ili ti se često čini da bez veze gubiš vreme?

Nisam baš organizovan i produktivan onoliko koliko bih želeo ali svakako ne trošim vreme bez veze. Kada na primer imam zakazano snimanje, dođem u studio ujutru, završim onaj dosadan kancelarijski deo posla i zaista sam posvećen tome a onda sam potpuno posvećen radu u studiju. Kada sam na turneji, svakoga dana se fokusiram da uradim sve što mogu preko lap topa a onda sam potpuno posvećen bendu i predstojećem nastupu. Zaista se trudim da se dam 100%. Ipak, desi se i da ne uradim sve isplanirano za taj dan.

Možda je tako i bolje nego kada si u multitasking fazonu gde radiš gomilu stvari od jednom a ništa od toga nije kako treba. Nego, neko me je zamolio da te pitam da li imaš neke neostvarene snove, ciljeve, ambicije ili dugoročne planove?

Ovde dolazimo do jednog filozofskog pitanja, da li nam je bitniji cilj ili put do cilja, proces. Ja lično, nikada nisam imao ciljeve u životu, nije postojalo nešto što striktno želim da postignem. Uvek sam se više fokusirao na sam put kada sam dolazio do nečega i gde god bi me taj put odveo bio bih zadovoljan.

Kada recimo sa bendom radim na novim pesmama, ne trudimo se da napišemo hit. Trudimo se da napravimo muziku koja će nama biti zanimljiva, koja će nas pokretati i gurati dalje, sve vreme dok je sviramo. Nimalo me nije briga da li će se to nekome dopasti. Dobro je ako se nekome svidi i ako može sa nama da je doživi, da preko nje svi iskomuniciramo zajedno. To je sjajna nagrada za čitav naš trud i volim kada se to desi ali pesme ne pravimo sa namerom da drugima udovoljimo.

Isto je i kada sam u studiju. Ovaj posao vodim tako da su ovde svi jednaki, i zaposlene i naše klijente tretiram sa poštovanjem. Zaposleni rade u dobrim uslovima, plaćam ih što bolje mogu, imaju slobodu i da sami donose neke odluke vezane za rad u studiju i utiču na radno okruženje, trudimo se da niko nikome ne „šefuje“. Verujem da je to etički ispravno. Ako nam firma preživi sjajno, ako zaradimo – još bolje ali ne radimo sve ovo zbog profita. Nismo preduzeće koje je orjentisano ka zaradi. Nemoj me shvatiti pogrešno, sjajno je kada zaradimo novac, volim kada ne moram da brinem o tome da li ga ima ali nam sam novac nije cilj.

Tako je i u svemu ostalom što radim.

Navešću ti još jedan primer. Rekao sam na početku da profesionalno igram poker. Učestvovao sam više puta i na velikim turnirima poput World Series of poker. Osvojio sam dve „narukvice“ i postao šampion u dva navrata. To se smatra priličnim uspehom ali mi nikada nije palo na pamet da se zbog toga takmičim. Samo sam se trudio da svakoga puta budem što bolji, da odigram korektno i zaradim što više novca. Poker je verovatno jedina stvar u mom životu koju radim zbog novca pre svega. Ali ga volim jer mi igra aktivira i posebne delove mozga.

Da se vratim na početak, nemam neke posebne ciljeve, ambicije niti bilo šta slično što bi bilo deo moje psihologije ili funkcionisanja.

Polako i ja dolazim u neke godine. Nedavno sam napunio 60, to je priličan broj da bih svakog jutra ustajao i išao na posao. Polako se bliži i trenutak kada ću prestati da se bavim ovim poslom. Ne znam tačno kada ali je realno očekivati da će ljudi u jednom trenutku možda prestati da me zovu da radim sa njima. Moram da budem spreman i za taj trenutak. Sa druge strane, finansijski gledano, voditi studio je sve izazovnije do te mere da ćemo možda jednog momenta morati i da ga zatvorimo.

Moj otac je počeo da gubi sluh kada je bio u mojim godinama. To kod mene još nije slučaj, još uvek mogu da pravim dobre ploče ali realno sluh mi ne može biti kao kada sam imao 20. Ali možda će doći i trenutak kada više neću dobro čuti i bilo bi neogovorno sa moje strane da u takvoj situaciji radim sa bendovima.

Puno je scenarija u kom smeru bi se moja budućnost mogla kretati ali nemam neku konkretnu sliku kako će moj život izgledati kada jednom prestanem ovo da radim.

Heder i ja bismo mogli da otpalimo na neko mesto, uzmemo neku kućicu na Havajima ili nešto slično. Zvuči dobro ali ko zna kada bi se to moglo desiti. Možda za 10, možda 15 godina a ja se nadam da taj momenat neće doći za još 20. To znači da bih mogao da snimam jebeni pank rok i sa 80 godina. Ne zvuči baš ostvarivo ali ko zna.

Ko je najstariji inženjer zvuka za koga znaš?

Al Schmitt je radio i u svojoj 90-oj. Toliko je i imao kada je preminuo. On je car. Teško da je bilo ko za života uradio kao on. Osvajao je Gremije u 50-im, 60-im, 70-im, 80-im, 90-im, 00-im, 2010-im, čini mi se da je osvojio jedan i 2020. Neverovatno kako je sve to postigao.

Naravno, učestvovao je u radu i na nekim lošim pločama ali nije uvek za to bio odgovoran. Jednostavno, radio je sa onim što bi mu dodelili kao zadatak. Ali njegovi snimci su besprekorni.

Bio sam na jednoj konferenciji sa njim. Gomila nas različitih generacija za nekim velikim stolom, razgovaramo o našim karijerama, nisam baš osećao da mi je mesto među svim tim legendama. Zamolili su nas da donesemo neke snimke koje bi pustili a Al Schmitt je doneo živi snimak sa koncerta Doctor-a John-a. Muzički nije to baš moja „šolja čaja“ ali nema veze. Mogli ste da čujete svaki glas u horu, svaku dirku klavira, svaku trubu u orkestru. Neverovatno čist snimak u nekim lošim okolnostima.

Da, zaista se divim njegovoj karijeri.
 
Stiv u studiju; foto: Martin Doležal
Postoje li neke zemlje u kojima do sada nisi nastupao sa Shellac-om ali bi eventualno želeo?

Svirali smo u Japanu, Južnoj Americi i Australiji vrlo rano. Svirali smo i više puta u tim delovima sveta. Ove jeseni se ponovo vraćamo u Južnu Ameriku. Nikada nismo bili recimo u Kini. Ne znam kako bi naš nastup tamo bio primljen. Imao sam prilke da snimam neke bendove odatle i njihova (andergraund) kultura mi se učinila prilično drugačija.

Na neki način i zavidim bendovima koji putuju po celom svetu. Bio je jedan pank bend 80-ih i 90-ih. Kako su se ono zvali? All Day Breakfast? Ili All You Can Eat ili tako nešto. Oni su bukvalno živeli na turneji u smislu da nisu imali stalno prebivalište. Obišli su Vijetnam, Kambodžu, Indoneziju, Južnu Ameriku, Afriku – svuda su išli, gde god bi našli neki kontakt, ili bi ih neko pozvao – oni bi se pojavili sa koferom garderobe i instrumentima. Da, zavidim takvom načinu života. Ja ne bih mogao tako.

Bilo je svakako mesta gde nikada nismo svirali, čak i u Evropi. Nismo svirali u,.. ne nije Albanija, tamo smo nastupali,... da nije Makedonija? Ne, i tamo smo svirali. Nastupali smo u Bugarskoj, Srbiji, Hrvatskoj. Pokušavam sad da se setim gde to nismo,... nije Crna Gora, nije Moldavija, ne znam, gubim se sad. U svakom slučaju bila je to neka istočno ili srednje Evropska zemlja.

Postoji li neki deo života koji ti je omiljeni, da li uopšte tako posmatraš stvari?

Nisam nostalgičan, ni najmanje. Kada idem u nazad, nisam od onih koji bi rekli na primer: „Kakav je to bio period“ ili „Kakav je to bio obrok“. Naravno, postoje ljudi koji bi se vrlo rado vratili i ponovo proživeli neki deo svog života ali ja ne doživljavam stvari tako. Mislim da je gledanje u prošlost sa nostalgijom samo gubljenje energije. Doći će period u mom životu kada više neću biti tako aktivan, kada ću se povući iz posla. Možda ću tada imati više vremena i posmatrati stvari drugačije ali do tada...

Mislim da je prava šteta kada je neko na primer na vrhuncu svog kreativnog potencijala i da toliko gleda sa nostalgijom u prošlost, da ostane zarobljen na neki način, umesto da se potrudi da živi i stvara u trenutku, da ga iskoristi.

Da, pa imali smo to kao kulturni fenomen. To je počelo sa bendom Sha Na Na koji su svirali na Vudstoku 1969. Je l’ te godine bio?... Da. Znači, nije prošlo ni deset godina od 50-ih kada su nastali, svuda oko njih ludilo, psihodelija na sve strane, pale se gitare a oni sviraju neki doo-wop. Da me ne shvatiš pogrešno, doo-wop ima neki svoj šarm ali je ta neka njihova nostalgija bila toliko izražena.

Onda je došao film „Američki grafiti“ pa serija „Srećni dani“ i sve te stvari koje su nudile retrogradne kulturne impulse. To mi je smetalo. Nije mi se dopadalo ništa od toga. Ne samo umetnički gledano već mi je bilo bez veze da se stvari u prošlosti predstavljaju kao toliko dobre pored još bolje sadašnjosti i napretka koji smo ostvarili.

Tako da sam oduvek odbijao takvu nostalgiju u kulturi. A lično, pogled i zadržavanje u prošlosti mi ne donosi radost. Ne znam, ali nešto mi govori da ne bi trebalo da svoje vreme i energiju trošim na vraćanje na stare stvari i događaje.

Da li te nešto od moderne tehnologije fascinira? Nedavno sam čuo da je u razvoju postupak koji bi bio ekvivalent laserskoj operaciji oka, samo primenjen na uvo.

U, sjajno! Nisam čuo za taj postupak ali mi je pre nekog vremena uklonjena katarakta, što je još jedan od pokazatelja da polako starim. Katarakta mi se baš razvila u levom oku da mi je vid bio loš. Znači, uklone tvoje sočivo i zamene ga veštačkim što je neverovatno. Kada su ga zamenili, odjednom su boje (posebno plava) bile tako žive, osećao sam se kao da sam uzeo pečurke. Išao sam okolo i tražio plave predmete, gledao sam u vatru neko vreme. Poželeo sam da mi zamene sočivo i na drugom oku, rekao sam im: „Možete li i drugo oko da mi uradite, slobodno?“ „Ne, nemate kataraktu na drugom oku“ Mislim se: „Jebite se, imam!“

Ma fascinantno šta mogu da urade za manje od sat vremena. Od toga da jedva vidiš do neverovatno živih boja.

Volim svakodnevne moderne stvarčice poput mobilnog ili lap topa. Nemam tablet, moja supruga ga koristi. Ali mogućnost da pomoću telefona mogu da komuniciram sa svima na razne načine bilo kada, ili da napravim fotografiju nečega koju posle mogu da pokažem kome god želim, da nekoga pozovem. Ja sam ona generacija koja i dalje koristi telefon dok dosta mladih bukvalno nikad ne razgovaraju telefonom, odbijaju i da se jave na poziv.

Sećam se kada sam bio dete, u kući smo imali jedan telefon koji je stajao na posebnoj polici za telefon u hodniku. Tu je bio i notes, imenik – deo kuće je bio posvećen telefonu. Pa je i telefoniranje bilo uzbudljivo, pogotovu razgovori na daljinu.

Ja se i dalje javljam na telefon, čak i kada sam u studiju. Lakše mi je da tako odgovorim na neka pitanja i dogovorim sve što treba nego da moram da pišem mejlove i da se pitam da li ćeš ih uopšte videti od gomile stvari kojima si okupiran na telefonu. I ako vidiš, obavezno slede podpitanja na koje opet moram da odgovaram kucanjem.

Zamisli sitaciju da imamo sms, faks, i-mejl i sve te stvari ali da nemamo telefon. I kada bi ga sad izumeli, to bi bila glavna stvar. Zamisli da možeš odmah da pitaš nešto i dobiješ odgovor. Neverovatno mi je da tu mogućnost koristimo sve manje.

Volim i i-mejl kada recimo organizujemo turneje, pošaljemo jedan mejl svim promoterima od jednom sa svim neophodnim informacijama. Možda deluje beznačajno ali štedi vreme. Igrice recimo ne volim previše.
 
Alpha Strategy i Stiv; foto: Jon San Paolo
Da li sebe uvek okupiraš nečim, čak i kada imaš dosta slobodnog vremena, da li bi našao nešto čime bi popunio to vreme?

Zanimljivo pitanje. Pazi ovo. Recimo kada bend bude efikasan i završi snimanje dosta ranije nego što je bilo planirano, dešava mi se da imam neočekivano i po nekoliko dana slobodno. U takvoj situaciji ću gotovo sigurno protraćiti to vreme. Ili ću da spavam ili ću da budem jednostavno lenj i uživam u tome. Kada imam isplanirano slobodno vreme onda ću verovatno to iskoristiti da sredim krov ili garažu.

I poslednje pitanje, da li misliš da i dalje vredi živeti u Sjedinjenim Državama?

Čudno je to. Pazi ovo. Moj prijatelj ima dvojno državljanstvo, Kanadsko i Australijsko. Dok je odrastao sanjao je da živi u Njujorku na primer ili Los Anđelesu. Sada živi u Montrealu i kaže da ne bi mogao sebe da zamisli ovde. Slažem se sa njim donekle.

Za vreme čitavog mog života Amerika je bila broj jedan. Šta god smo poželeli, to smo uradili. Ubijali smo sve, imali smo sav novac, u svakom aspektu smo bili najbolja država, u isto vreme smo najveći geniji i najveće seronje. U isto vreme smo najveći filantropi ali i najbrutalnija zemlja na svetu. I dalje smo sila broj jedan ali se više ne ponosim time.

Kada je Tramp pobedio svi koji su razmišljali kao ja su tražili neku „izlaznu strategiju“. Počeli smo da razmišljamo: „Ako zemlja kreće u ovom smeru, ja ne mogu sa time da se nosim“. Čak i u našoj ekipi u studiju dosta njih je imalo neku rezervnu varijantu. Greg ima i kanadsko državljanstvo i razmišljao je da ode. JSP je pokrenuo postupak da dobije italijansko koje sada i poseduje. Tejlorova supruga ima porodicu u Meksiku pa je i on mogao u svakom trenutku da ode. Ja sam zaglavio ovde pa bih morao nešto da smislim.

Situacija je vrlo nezahvalna i naša demokratija je pred velikim izazovom. Ako počne da se raspada onda nemam razloga da ostanem ovde. Postoje druga prelepa mesta u svetu, mesta gde su drugi aspekti života bolji, a i onako nisam previše vezan za ovo mesto.

Intervju pripremio Rori Hinki