Prvo zamislite majstora igre, bilo kakve. Vrhunskog, onog koji tajne i skrivene štosove iste drži pod nekim od prstiju. I onda mu dajte slobodu, pustite ga na praznu, nepregledno, beskonačno praznu poljanu i pustite ga da igra svoju igru. Trenutak pre toga, samo mu dajte temu, ili je tek nagovestite, jer majstori i temu stvore. I pustite ga da igra svoju igru. I popnite se na najviši vrh koji nađete i posmatrajte. Ćutite i posmatrajte. Radujte se i ćutite i posmatrajte. I na kraju, dugačkim aplauzom i dubokim naklonom dajte do znanja da ste prisutni, koliko ste oduševljeni i koliko poštujete majstora. U muzici, posle koncerta uradio sam to Brejkersima, na stadionu, posle utakmice samo Novickom, u sobi, sam, posle pročitane poslednje rečenice knjige koja je oduvala, više puta, ali retko kada tako intenzivno kao posle ove. 

Magris je napisao „Dunav“, filozofsko-književno-istorijsko-putopisno predanje o životu velike reke kroz vekove, o događajima, zgradama i ljudima koji leže duž njene hiljadukilometarske kičme, pazario sam je jesenas na Sajmu, započeo i videvši koliko strpljenja, vremena i koncentracije traži, ostavio je za vreme kada deca odrastu, mozak se uspori i fotelja postane dovoljno udobna za takvo štivo. Bila je doduše sporog ritma, elitističko naučnog stila i pomalo i dosadna. Nisam znao šta da mislim o piscu. Sada znam. Nju je pisao u želji da bude veliki, ovu je pisao da bude slobodan, divlji i svoj. Majstor je u oba slučaja, ali tek u ovom potonjem to vrišti iz svake reči.

Tek nešto više od šezdesetak strana, ako je to uopšte bitno. Tri priče povezane tek jednom tananom niti morbidnosti, potapanja misli u najskrivenije dubine duše junaka, svake od nje. Sve pisane poput nekog tajfuna koji se ne zaustavlja, rečenica koje ne završavaju, zareza koji ih ne usporavaju i pitanje je čemu služe, osim da uzmete vazduh ako čitate naglas, jer takvog su ritma, na trenutke kao beskrajno i polusmisleno i polusvesno nabrajanje, na trenutke kao beskonačni izlivi čudnih ljubavi, u jednoj slušate pomoćnika lađara koji ceo život vadi mrtve iz dubina reke, u drugoj o tome kako izgleda kada se zaljubljujete u glasove žena koje nikad niste videli i znate ih samo kao šestocifrene telefonske brojeve koje periodično okrećete, u trećoj o bolnoj, iskrenoj i staračkoj ispovesti nečije muze, liče na scenarija predstava monologa koje će savršenom dikcijom i u dahu pročitati isto tako savršeni glumac, liče na scenarija predstava kojih nema na repertoarima, liče na muziku pisanu rečima, liče na lepo, liče na Mocartove igrarije, liče na ono što rade majstori dok igraju svoju igru. Obožavam italijanske pisce, to otkrivam po ko zna koji put. U spoju sa obožavanjem kratke priče kao forme izražavanja, dovoljno za otvaranje nove sekcije posvećena majstorima iste.

Marko Gaić