1964. godine slavni režišer Stenli Kjubrik došao je na ideju da snimi naučnofantastični film koji bi odstupao od onoga što je tada bilo popularno u žanru, kako po samoj priči, tako i po vizuelnoj reprezentaciji. Želeo je da što bolje dočara zakone fizike u svemiru, planete i ostala svemirska tela, kao i usamljenost i tišinu koji u svemiru vladaju. Da bi to postigao, “zaposlio” je pronalazača i pisca, Artura Č. Klarka, koji je uporedo pisao i knjigu 2001: Odiseja u svemiru ali i scenario za istoimeni film.

Priča Odiseje u svemiru prati same početke nastanka čoveka, ali takođe i kraj modernog čoveka kao takvog i prelazak na novu evolutivnu lestvicu obavijenu usemljenošću, strahom od nepoznatog ali i neizmernom radoznalošću i hrabrošću.

I knjiga i film ušli su u istoriju kao klasici, ne samo naučnofantastičnog žanra, već i umetnosti uopšte. Ovog puta razgovaraćemo o knjizi, koja doduše ne odstupa previše od filma.


ROĐENJE ČOVEKA

“Bez oružja, iako ga je često koristio protiv sebe, Čovek nikada ne bi pokorio svoj svet. U njega je položio svoje srce i dušu, i vekovima mu je dobro služilo.
Ali sada će, sve dok tog oružja bude bilo, živeti od pozajmljenog vremena.”

Klark nas na samom početku Odiseje vodi na mesto koje danas zovemo Afrika, oko 3 miliona godina pre naše ere, kako bismo upoznali naše daleke pretke, čovekolike majmune.

Pratimo vrlo primitivno “pleme” majmuna koje je na samom rubu egzistencije. Okruženi predatorima, uz malo hrane i zaklona, svaki sekund života na Zemlji im je neizvestan. Jednog dana, nedaleko od njihovog skrovišta, odjednom se pojavljuje masivni providni blok, monolit. Majmuni ne obraćaju previše pažnje na njega i ubrzo zaboravljaju da je uopšte tu, međutim blok ima drugačije planove.

Koristeći se nama i dalje nezamislivom tehnologijom, stimuliše majmunski primitivni mozak kako bi ovaj počeo da koristi oružje. Ovim otkrićem, majmuni ne samo da su osigurali svoje postojanje narednih nekoliko miliona godina, već su napravili prvi korak ka transformaciji u biće koje će jednog dana pokoriti ceo svet i isklesati ga po sopstvenoj zamisli; to biće je Homo sapiens.

Zanimljivo je spomenuti kako Klark uopšte ne krije perspektivu samog tehnički naprednog monolita koji ima neku vrstu sopstvene svesti i zadatka, već nam nagoveštava i njegov cilj. On posmatra ova primitivna bića i pravi beleške o njihovim karakteristikama, ponašanju, kao i evolutivnom potencijalu. S druge strane, kao kontrast naprednom vanzemaljskom gledištu, Klark takođe istražuje primitivni mozak čovekolikog majmuna, slabog pamćenja, i još slabije kreativne i istraživačke sposobnosti, i to radi sa takvom preciznošću da će i sam čitalac osetiti beznadežnost situacije jednog takvog bića.

NAPUŠTANJE GNEZDA

“Bližilo se vreme kada se Zemlja, kao i sve majke, mora oprostiti od svoje dece.”

Pravimo skok od približno 3 miliona i 2 hiljade godina u budućnost. Moderan čovek, Homo sapiens, uvek željan znanja i moćii, već je uveliko kolonijalizovao Mesec. Na samom Mesecu nalazi zakopan monolit, za koji se ispostavlja da je star minimum 3 miliona godina.Zvuči poznato?

Međutim, ovog puta, razvivši mozak i kognitivne sposobnosti tokom nekoliko miliona godina, čovek pokušava na sve načine da ispita ovaj nepoznati objekat i ne dolazi ni do kakvih zaključaka, čak ni posle nekoliko godina istraživanja. Primećuje samo jednu neobičnu stvar – monolit šalje radio signale u pravcu Saturna.Sledi nezaboravno putovanje čovečanstva na neke od najdaljih tačaka Sunčevog sistema, do tada neistraženih i potpuno nepoznatih. Nekoliko astronauta i naučnika biva odabrano za ovu misiju, kao i još jedan član posade – superkompjuter HAL 9000, praktično nervni sistem svemirskog broda koji će se vinuti u svemir.

Klark vrlo verno opisuje planete, asteroide, a čak i pojedine zakone fizike i rešenja koja se koriste danas u astronautici. Impresivno je da je 1968. godine, kada je knjiga objavljena, došao do svih tih ideja i opisa, a još je impresivnije kada se mnogo godina kasnije ispostavio da je za mnogo toga bio u pravu.

CENA NAPRETKA

“Kao i svaki čovek njegovih godina, Pul je podrazumevao da može odmah da razgovara sa bilo kim na Zemlji, kad god poželi. Sada, kad stvari više nisu izgledale tako, psihološki uticaj bio je dubok. Prešao je u novu dimenziju udaljenosti, i gotovo su sve emocionalne veze bile zategnute do tačke pucanja.”

Putovanje do Saturna traje nekoliko godina, i veza sa Zemljom je sve slabija. Sve što za to vreme imate oko sebe su prostorije svemirskog broda, beskrajna crna praznina svemira, kao i kompjuter koji, iako po govoru podseća na ljudsko biće, znate da on to nije. Čovekova beskrajna želja za pomeranjem granica uzima danak.

Klark neće previše eksplicitno govoriti o usamljenosti, ali će majstorski graditi atmosferu koja dovodi do nje. Osetićete beskrajnu, razarajuću tišinu svemirskog prostranstva koja dovodi do ludila, žalićete za svakom miljom udaljenosti od majke Zemlje kao i za svim njenim lepotama koje ste napustili.Svaki korak ima svoju cenu, a masivan korak poput ovog podrazumeva i masivne posledice.

ČOVEK KAO ALAT

“Možda će doći vreme kada će Hal preuzeti komandu nad brodom.”

Klark se poigrava jednom vrlo zabrinjavajućom, ali i te kako realnom idejom.

HAL 9000, najnapredniji kompjuter u istoriji, koji nadmašuje kognitivne sposobnosti čitavog živog čovečanstva, biva instaliran kao nervni sistem svemirskog broda koji treba da dođe do najbitnijeg otkrića u istoriji. Iako brod poseduje svoje ljudske komandire, HAL je u potpunosti sposoban da samostalno izgura misiju do kraja, dođe do Saturna, i iskomunicira otkriće Zemlji.

U ovoj situaciji ljudska posada je ništa drugo no HAL-ov alat, što gradi još jednu dimenziju usamljenosti i neizvesnosti u priči.

Čovek se kroz istoriju toliko oslanjao na svoje “produžene ruke”, da je bilo samo pitanje vremena kada će alat i njegov korisnik zameniti uloge.

EVOLUCIJA

“Stvar je šuplja – pruža se u beskraj – i – o, Bože! – puna je zvezda!”

Kako bih ostavio one koji nisu upoznati sa Odisejom da na miru ispiju kafu bez spojlera, neću se dotaći otkrića do kog je čovečanstvo došlo. Mada ni ne mogu, zato što ono nije konkretno, već je do neke mere ostavljeno slobodnoj interpretaciji.

Poznato je da je do najvećih otkrića u istoriji dolazilo naglo, a nekada i slučajno, i da su ta otkrića u potpunosti menjala dalji tok života ljudske vrste. U Odiseji do promene dolazi toliko naglo i snažno, da će vam čitav proces držati oči širom otvorene do poslednje strane; za razliku od istog ovog dela u filmskom ostvarenju, koji je mnogima potpuno nejasan, a čak i uspavljujuć.

ZAKLJUČAK

2001: Odiseja u svemiru poseduje za svakoga po nešto – hrani znatiželju, istražuje razna naučna otkrića, spaja prošlost, sadašnjost i budućnost, a postavlja i mnoga egzistencijalna pitanja. Ubaciće u vas osećaj o sopstvenoj veličini, odnosno koliko smo kao jedna čitava vrsta i planeta mali i nebitni u odnosu na sve što nas potencijalno čeka u budućnosti, kao i “tamo negde”. Osetićete se usamljeno, skrhano, pa čak i paranoično na trenutke.

Ovo su sve prirodna stanja i emocije koje nas ne čine ljudima, već živim zemaljskim bićima, i Klark pokušava da nas svako malo podseti na to, a na nama je da se pomirimo sa time, ili nastavimo da trčimo ka sve većoj moći, dok u vremensko-evolutivnom pogledu nismo još naučili ni da hodamo.

Za one koji su skeptični a gledali su film, knjiga je daleko konkretnija i “opipljivija” od svog filmskog ekvivalenta. Ako vam se kojim slučajem film nije svideo, knjiga gotovo sigurno hoće.

Priznajem da Odiseja ostaje na mnogim poljima nedorečena i ostavlja nas, kao i mnoge svoje likove, da grabimo rukama po mraku ali, kako je sam Klark jednom rekao:

“Istina će, kao i uvek, biti daleko čudnija”

Dušan Prvački