Kao da se cele večeri preksinoć nešto veliko spremalo – grmljavina i sevanje u daljini, kumulonimbusi jarkih boja odmah iznad Beograda i stadiona Tašmajdan. A, bogami, i te kako je sve to imalo posebno značenje – nakon 33 godine, opet pred srpskom publikom, legende svetske alter scene – Pixies!

klikom na sliku otvarate galeriju sa koncerta, foto: Ilija Marjanović
Oko 20 časova, pre glavnog benda, slušamo engleski indie pop sastav The Slow Show. Njihove pesme obiluju dosta laganijim i toplijim tonovima u odnosu na starije kolege. Kritika ih je sasvim verno okarakterisala kao mešavina grupa Elbow, The National i Tindersticks. Bubnjar Chris Hough rekao je da oni ne žure sa pravljenjem nove muzike, te da se ta „opuštenost“ ogleda i u njihovoj muzici, koja nas je prijatno i ušuškano uvela u oluju koja tek sledi.

Najpre, nisam siguran u to šta tačno čine vetrovi koji duvaju sa Severnog Atlantskog okeana i te vode koje zapljuskuju istočne obale države Masačusets, gde su se daleke 1986. godine obreli dvadesetogodišnji klinci koji su hteli da naprave bend slušajući Hüsker Dü i Peter, Paul & Mary, ali njihovo okupljanje rezultiralo je fenomenalnim mini-albumom Come On Pilgrim, pa zatim još boljim debitantskim Surfer Rosa. U samom startu Pixies nam velikodušno donose „Cactus“, „Bone machine“, „Brick is red“. U „Gouge away“, koja tinja poput aktivnog vuklana, uvodi nas harizmatična Paz Lenchantin na basu. Tokom koncerta, čvrsto verujem da su svi sa setom imali vanserijsku Kim Deal u mislima, čijoj se neodoljivoj uvrnutosti ne može paririati, ali Paz je učinila da se ne osetimo uskraćeni ni po kom osnovu – vizuelnom, glasovnom i sviračkom. Ipak, ona ima velikog iskustva - koncertnog, studijskog, producentskog. Svoj raskošni talenat pokazuje u hitu „Gigantic“, koji maestralno izvodi na vokalu.

Paz, foto: Ilija Marjanović

Sporadični bljesci i kiša koja počinje da pada samo lažno i na trenutak zaprete da će pokvariti atmosferu, ali bostonska četvorka to ne dopušta. Red klasika dolazi sa „Monkey Gone to Heaven“, „Debaser“, „Hey“, te publika ni ne pomišlja da napusti svoje mesto, jer čekala je toliko dugo, koncert se odlagao dve godine (prvobitno najavljen za 2020.), a poslednji je bio još 1989. godine. Pevalo se, đuskalo, čak se i „stejdždajvovalo“ tokom bržih numera, a tovar takvih kompozicija sa ogromnim „cojones“, isporučen je sinoć. Bez mnogo stajki i pauzi i bez bilo kakve priče, frontmen Black Francis je izazivao nebesa. Njegov vrisak se može slobodno uvrstiti kao peti član benda. Pun kapacitet istog on pokazuje na pobesnelu „Tame“, te na „Crackity Jones“, „Isla de Encanta“, dok sa njegove desne strane varniči (metaforički) Les Paul i njen vlasnik Joey Santiago. Kao Blackov vršnjak i koosnivač skupine Pixies, Joey je želeći da svira poput Hendrixa ili Chat Atkinsa, dok je u sobi sa drugarima iz razreda slušao Black Flag i pank iz sedamdesetih, kreirao zvuk koji će u godinama posle postati glavna, pulsirajuća arterija ovog benda. To se čuje na „Veloria“, „Caribou“, a može se lako prepoznati u novijim „Human Crime“ ili „Vault of Heaven“.

foto: Ilija Marjanović
Oblake definitivno rasterujemo sa „Here comes your man“ i „Where is my mind?“, na koje nekoliko hiljada posetilaca najbolje i najglasnije reaguju. Na ozvučenju se, srećom, nije štedelo, tako da uši bride gde god da se stane na Tašmajdanu. Bend nas je u puna dva sata svirke počastio i sa par obrada, kao što su „Head On“ (The Jesus and Mary Chain) i „Winterlong“ (Neil Young).

Ovako sirovu snagu i poplavu energije sa pozornice, posle više od 35 godina postojanja, zaista ne poseduje više veliki broj rok bendova. Jedini žal je ostao za propuštenim bisom i neodsviranom „La La Love you“, koje su čule naše srećne komšije u Zagrebu, a koju peva uvek dobro raspoloženi i nasmejani David Lovering za bubnjevima.

Nenad Cvetković

(kompletnu galeriju sa ovog koncerta možete pogledati ovde)