Proleće nije dalo koži da diše normalno i vrhunac te zapare bio je u noći knjige, manifestaciji koju veliki izdavač periodično praktikuje da bi upristojio cene i omogućio bogatije pazare. Sparina koja je grickala i umarala do te mere da me podsetila na opise junskog Njojrka za koji kažu da kroz njega šetaš kao kroz oblak vruće vode spalila je i poslednju želju da prošetam knjižarama u kojima za promenu vrvi od ljudi i odaberem nešto lepo. Ostao je taj naizgled jednoličan i hladan trenutak onlajn kupovine u kojem se ne uživa ekstatički mada može da prija na čisto praktičnom planu. Nedostaje mu ipak preglednost police više no mirisi ili hipsterski uzdasi boravka među knjigama. Nedostaje do te mere da me pored unapred planiranih naslova terala da razmislim kojom knjigom da zadovoljim uslov velikog popusta, pa sam umesto pretrage potpuno nepoznatih mi naslova konzervativno uleteo u kutak nobelovaca i odabrao jednog od najdražih, u memoarskoj ispovesti o kojoj nisam znao ništa do da ju je u gotovo estradno uspešnom gostovanju promovisao pre neku godinu i kod nas.

Ljosu sam upoznao sa jednim od romana koji ovde nije preveden, Pripovedačem, opčinio me je na jedan specifičan način, pun mistike i halucinogenosti dovedenih do genijalnosti u samom načinu pripovedanja. Neka od kasnijih čitanja znatno popularnijih mu štiva načinila su da se podjednako pitam da li se radi o istom autoru i koliki je talenat stvaralaštva potreban da ti i pitki poluerotski romani izgledaju kao potpuna klasika. Veliki, preveliki shvatiću tek nakon ove knjige. 

Pre toga, boravio je autor u brojim analizama i tekstovima popularnih i manje popularnih magazina i portala na koje ni ne znam kada sam zalazio, boravio je manje kao heroj a više kao meta za iskaljivanje levičarskih frustracija, kao odvratni elitista dostojan najvećeg prezira. I pored ponekada fantastično ubedljivih argumenata u prilog tim tvrdnjama, počeo je da mi se dopada još više. A nakon što je Nedeljnik otkupio prava na prenos njegovih kolumni i tekstova u kojima se bavio svetskim društveno političkim aktuelnostima, fascinacija je postala potpuna. Jer, postalo mi je jasno, radi se o pravom frajeru sa stavom, pomalo klasično liberalnim, očigledno ispeglanim da se zaista dopadne vladajućim mondijalskim kastama, ali autentično i briljantno iznesenim. I kad je branio španski centrizam u katalonskom pitanju, i izraelsku vojnu agresiju, nije mi zvučao odvratno, naprotiv, uspevao je da osvoji, da ubedi, nisam umeo da objasnim kako. Bio sam ponosan što imamo novinu koja takvog lika jednom mesečno zvizne na naslovnicu. I sad sam.

Često, možda i prečesto sam poslednjih godina tumarao po autobiografskim, memoarskim spisima velikih i manje velikih autora, živeo njihove komplekse, ispovednu patetiku, nostalgičnu romantiku i ego tripove. Prijalo je i umaralo u isto vreme, ogoljavalo je živote i epohe stvaraoca do gole kože, a opet samo je Osterova bila toliko bezobrazno očigledna, direktna i dokumentarna da nisam mislio da će joj se ikada približiti ijedna druga. I nije. Ova je napravila zaseban deo. Jer, nije ovo rekapitulacija. Ljosa ju je pisao u punoj snazi čoveka od pedeset i kusur godina koji nema nikakvu nameru da svodi ukupan životni račun, naprotiv. Nakon kratkog i čudnog izleta u peruansku politiku i pokušaja da postane predsednik zemlje, seo je i napisao memoarski spis koji više liči na kratki predah čoveka koji se tek sprema za dalju ekstazu života. Blic udah na površini za nastavak pustolovnog ronjenja, na primer. Nema opraštanja ni od koga. Nema velikih i dirljivih trenutaka. Nema bacanja celog sebe na papir. Ne. Samo dva parčeta velikog života.

U paralelnim naracijama, jedna u kojoj su svi detalji trogodišnjeg boravka u blatu peruanske politike (uz sav napor, nemoguće je bio ne povlačiti konstantne paralele sa ovdašnjim sistemom, likovima, događajima i karikaturama) i druga koja je opisala najzanimljivije godinje odrastanja i stasavanja jednog divljeg i pomalo razmaženog tinejdžera. Snovi, iluzije, porodični brodolomi, bordeli. Ne zna se koji je tok ubedljiviji.

Dobro, zna se. Lično draži i nešto pikantniji ostaće ovaj politički testament, na šta mi zapravo taj narativni tok i liči. Kao neko ko je imao nešto malo kontakta sa tim čudovištem tokom sazrevanja koje mi ga jeste ogadilo ali opet sa dozom doživotne radoznalosti, bilo je fascinantno iskustvo upoznati pokušaj jednog književnika da baš sa tim autoritetom velikog pisca, postane predsednik jedne prilično velike, nenormalno heterogene, čudne i mnogoljudne zemlje. Neuspešan, dakako. Da li je tako bilo bolje za Peru, paaa, možda i jeste. Iako je čovek koji ga je pobedio na izborima bio još manje političar establišmenta koji je nedugo nakon pobede odveo zemlju u novu ogoljenu diktaturu, nije me ovaj spis ubedio da bi Ljosa išta bolje od toga uspeo, uz sve lične dobre namere. Dubina sistemske korupcije, siromaštva, ogrezlosti u terorizam, ekonomske obezglavljenosti, svakako nije mogla da biva izbavljena na čelu sa književnikom koji je istinski verovao u dobrobiti male privrede i velike demokratije. A opet, iza sebe će ostaviti turbulentnu izbornu kampanju do detalja opisanu u jednom velikom književnom delu. Dovoljno. Sva inteligencija i racionalnost jednog umnog čoveka punog zabluda leži u tom delu naracije. Mnoštvo zanimljivih činjenica poput odbijanja da se vidi sa Papom Jovanom iz etičkih razloga, naizgled čudni dokumenti iz arhiva američkih obaveštajnih službi da uopšte nisu bili oduševljeni činjenicom da na čelu Perua vide liberala, demokratu i pacifistu?, mnoštvo opisa sumornih sastanaka, dijaloga, i jedna neverovatna energija čitavo vreme kampanje, verno preneta na papir. Sjajan dokument.

Onaj drugi narativni tok, odrastanje, adolescencija i sazrevanje. Suštinski sadržajniji, čistijom životom bogatiji, iako ne bez porodičnog nasilja, paranoja, ranog upoznavanja bordelskog i boemskog života i preranog braka, ipak su lišeni velikih šokova i krupnih događaja koje niste viđali na drugim mestima, u drugim filmovima i drugim romanima. Nisu šokirali mada im ne nedostaje autobiografsko dokumentarno bogatstvo. Ljosa je svakako živeo dinamično, ne gubeći vreme i ne traćeći dane, radeći svašta i misleći svašta. A opet, deluje da je na tom kontinentu takva strast za životom nešto uobičajeno. Kako drugačije objasniti emociju momka koji otkrije Dostojevskog tako što iščita Karamazove odjednom, u dvadeset i četiri sata, nakon što je već bio hipnotišuće neispavan i iscrpljen. Kakav je to vulkan iznutra. Karamazove? Pa to je čitav jedan život u jednom danu čitanja. To je nenosiv teret odjednom. Eto, takvi detalji u ovakvim spisima me fasciniraju.

Na kraju, ostaje pisanje, veće od ma kakvih epiteta do sada dostupnih i smišljenih u rečnicima svih jezika. Nateralo me da prvi put u životu pišem tekst oslobođen želje da ga ikad završim. Fascinirala me je nanovo ta sposobnost da se piše tako lepo, sređeno, dirljivo, ali bez ikakvog specifičnog kvaliteta za koji biste se uhvatili i rekli, evo zašto je veliki. I pored ovoliko uživanja, promišljanja, čitanja i pisanja o svemu tome, ni sam nemam pojma šta je to što ga čini tako čitljivim. Teofil Pančić kaže da se kod Ljose to zove prohodnost. Izvrstan termin. Prohodnost čitaoca kroz tekst.

Marko Gaić