Tata Krstić (Pavle Vujisić “Ko to tamo peva”) 

Vlasnik verovatno jedne (ili čak dve) od najcitiranijih fraza u istoriji srpske kinematografije (pogledati dole) tata Krstić, kao osovina pouzdanog prevozničkog dvojca “Krstić i sin”, prototip je kultnog, postojanog i rado viđenog lika u šumama i džunglama domaćeg filmosnimanja. Tata Krstić je neprikosnoveni kralj privatnih autoprevoza ruralne i zapuštene Srbije, on isključivo pokriva nepristupačne poljane, livade i šumarke, a specijalnost mu je vožnja kroz zasejane njive, naravno sa povezom preko očiju, kroz povorke sahrani i preko okupiranih teritorija.

Nije lenj da ponekd ždrakne pogledom pokoju erotsku akciju u obližnjem šumarku, a poseban kvalitet njegovog karaktera ogleda se u neverovatnoj brizi za sopstvene putnike. Iako bi mnogi zloupotrebili njihovu naivnost i dobrodušnost, on insistira da im proda samo jednu kartu (iako bi neki uzeli i pet), nije imun na to da sakupi od njih novac za mito, izlaže ih mirisu i društvu svinja za posek, a njegovo insistiranje na primanju putnika isključivo na stanicama već je legendarno. Naravno, ne treba zaboraviti i njegove očinske kvalitete kao i izrazito patrijarhalno vaspitanje kojem podvrgava svog Miška.

Mesto u vladi: Ministar sobraćaja i razvoja sobraćaja, pogotovo postavjanja autobuskih stanica po livadama, direktor bus-plus kontrolora i društva za zaštitu slepih vozača.

Omiljeni citati: I tata bi, sine.
Vozi, Miško!

Veselin zvani Vesa (Bata Stojković “Varljivo leto ’68“)

Kada istisnete sopstvenu ulogu (Ilije Čvorovića u „Balkanskom špijunu“ – biće u drugom delu) iz liste, onda znate da ste u društvu nečega zaista nezaboravnog. On je prototip patrijarhalnog alfa-oca familije, neprikosnovenog despota, oligarha koji čvrsto u svojim rukama drži uzde moralnog prosperiteta svog gradića i svoje familije.U isto vreme, on je simbol jednog odlazećeg vremena, jednog cenzuri i svakoj vrsti zabrane sklonog sistema starih, nazadnih vrednosti.Ali u isto vreme on je neprikosnoveni domaćin, čovek koji voli svoju ženu i decu, iako gaji sumnjičava osećanja prema rođaku Raki iz Beograda. Ne poturajte mu porno-film, jer će ga spaliti, a pilule za pritisak i apetit, kao i bicikla, uvek treba da budu pri ruci. Ovom propagatoru marksizma „koji se jednostavno mora znati“ najveću boljku u životu pričinjava sin Petar koji bi radije disao ženama za vrat i drapao ih za grudi nego što bi iščitavao „Kapital“, a zahvaljujući sinovljevim aktivnostima retko će zalaziti na plažu, u pekare ili biblioteke.

Mesto u vladi: Ministar prosvete, predsednik asocijacije za zaštitu javnog morala i porodičnih vrednost.

Omiljeni citati: – Marksizam, sinko … marksizam nije kao ostali predmeti, kao, recimo, geografija, jer može se živeti ako ne znaš gde je Abu Dabi, gde je Singapur, gde je Gvanahvato, Cejlon… ili, recimo, iz istorije kad je Milutin došao na presto … ali marksizam … marksizam se jednostavno mora znati, razumeš, on će te pratiti celog života.

Branimir Mitrović Brana – Flojd (Dragan Nikolić, “Nacionalna Klasa“)

On je legenda beogradskog asfalta, ili bar blatnjavih reli-njiva nacionalne klase, on je šmeker svetskog glasa za kim žudi cela masa… Ili makar to želi da bude, dok god gume na njegovom „fići“ mogu da izdrže ili dok se ne dočepa friziranog BMW-a. Bilo da izbegava vojnu obavezu, pravi vanbračnu decu ili polaže ispit za Akademiju dramskih umetnosti tako što u mraku Kinoteke „kontemplira“ nad Bunjuelom, Flojd je jednostavno legenda urbanog Beograda 70-ih i neprocenjiva ikona domaćeg filma o mladim, neobuzdanim i problematičnim deiluzionisanim buntovnicima posttvrdogkomunizma. Otrov za žene, ekspert za iznuđivanje novca od dementnih rođaka, samo mu ne pominjite očeve kobasice, majčine saksije, Bogdana Diklića i baštensku kućicu njegovog budućeg tasta čika Mome. Iako se svim silama opire društvu koje pokušava da ga unormi, strapa u vojsku, oženi i od njega napravi produktivnog člana društva, neizvesno je da li iz te borbe može izaći kao pobednik.

Mesto u vladi: Ministar kulture, počasni član Kinoteke i administrator Fejsbuk grupe “Želimo reli Pariz-Dakar u Beogradu”.

Omiljeni citat: Znam narodnjak onaj, Ženidba Milića Barjaktara. Ono što počinje svaka pesma: “Mili bože, čuda velikoga, pa kao kad se ženi Milić Barjaktar i … po celoj zemlji traži ribu i ne može kao da nađe ribu…”

Gavrilo Milentijević (Branislav Lečić “Tri karte za Holivud”)

Dajte mu Ministarstvo policije, udobno se zavalite i posmatrajte kako se država dovodi u savršeni red.Ovaj opsednuti pozivalac Komiteta ima samo jednu želju, da sve koje je ikada sreo u životu strpa u zatvor. Odžavanje reda, mira i pustoši na ulici je od presudne važnosti u njegovom Gornjem Polju. Poseban pik ima na rođenog brata zbog prokapitalističkih tendencija i širenja ideja žvakaćih guma, a poseta druga Tita njegovom malom mestu odražava vrhunac njegove karijere. On je strastveni držalac nadahnutih govora, a po jedan zatvor ili korektivni dom bi posejao na svaki ugao ulice, i pritom srušio pokuju bolnicu i školu. Čvrsti i nepokolebljivi zagovornik policijske države, čuvar tradicionalnih vrednosti, uhoditelj svih stranih elemenata u društvu, čvrsta ruka zakona, paranoični teoretičar antikomunističkih zavera – on je jednostavno milicija u malom.

Mesto u vladi: Ministar policije, žandarmerije, šef komunalne policije, šef specijalaca, predsednik kućnog saveta, komšijske straže i opštinskih redara.

Omiljeni citat: Prave onolike školetine, domove kulture, bolnice … a zatvori, ovolicni. Jebem ti državu koja nema zatvore, puuu.

Topalovići (Bata Stojković, Pavle Vujisić, Mija Aleksić, Mića Tomić, Bogdan Diklić “Maratonci trče počasni krug”)

Nikada na filmskom platnu, ni pre ni posle, nije okupljena ekipa tako bizarnih, nadrealnih i fascinantnih likova kao što je to porodica pogrebnih preduzimača – Topalovića. Pošto ih je teško razdvajati, s obzirom na rodbinske odnose, tretiramo ih kao jedan, autentičan alanfordovski lik. Topalovići su manipulativna, srebroljubiva, do srži iskvarena familija privatnih pogrebnika koja se međusobno glože zbog nasledstva, a mušterijama prodaje već korišćene sanduke. Oni su simbol jednog naizgled uzdignutog sloja društva koji je nepoštenim, prevrtljivim i nadasve nezakonitim poslovanjem moralno izglodao srednje uzvišeni stalež i na kraju dezintegrisao čitavu zajednicu, i sebe zajedno sa njom. Oni su simbol urušavanja porodičnih vrednosti, međuporodičnih razmirica i kolapsa jedve čitave ideologije. Međutim, Topalovići su, i pored svih međusobnih razlika, nesporazuma, miomoilaženja i generacijskih jazova, uvek spremani da brane svoj poredak i blagostanje, čak i krvlju, a na svom putu do krematorijuma spremni su da gaze preko leševa svojih mušterija, koje će ponekad i sami obezbediti. Oni lažu, krivotvore, podmeću, kradu, kače svoje portete po kući, nipodaštavjući sopstvenu porodičnu tradiciju, njima ništa nije sveto, osim novca. U njihovm prisustvu tabu je Pantelijin testamen, a ni mafijaš Bili Piton nije rado viđena figura na ulaznim vratima.

Mesto u vladi: Topalovići bi mogli da drže ministarstvo finansija, penzioni fond i poštu, a svoje članove familije vešto bi raspodelili po raznim agencijama, odborima, vladi i komorama.

Omiljeni citat: Pantelijin testament – Žao mi je što ste moji, a ne deca nekog mog neprijatelja. Ko je vas poznavao, ni pakao mu neće teško pasti

Jaglika (Mira Furlan “Lepota poroka“)

Možemo se sporiti oko toga koliko je u pitanju „domaći“ film i „domaća“ glumica, ali pri ovakvom sagledavanju kinematografije nemoguće je izbeći celokupno nasleđe naroda i narodnosti. Zatočena u pravila i običaje jednog duboko tradicionalnog, okorelo patrijarhalnog, ženonipodaštavalčkog i običajno-plemenskog sistema, u kome Pera Božović na žalbu njegove žene da ne vidi na oko odgovara: „Šta će ti oko, nećeš njime nišaniti!“, a greh i odstupanja od bračnih dužnosti, pravila i normi bivanju kažnjeni maljem posred glave preko pogače, ova junakinja prkosi time što od svog života zahteva nešto više i drugačije. Iako blage naravi, pitke i krotke prirode i isprva poslušnog stava, Jaglika kroz film sazreva u neku vrstu zakasnele seksualne revolucionarke u krševitim crnogorskim krajevima prigrlivši pre svega naturizam, kao simbol iskonskog greha, pa onda i fizičke odnose u popularno nazvanoj „trojci“ i to sa stranim državljanima, što njen greh čini još strašnijim. Iako je tim telesnim činom prva prodla u Evropu i šire, ona ostaje osramljeni, gotovo izdajnički element zadrtog društvenog poretka, ali njeno čudesno preživljavanje „pogače i malja“ govori u prilog njene prosvetiteljske uloge u društvu i domaćoj kinematografiji, koja pre nje nije upoznala tako smeo lik i tako sveobuhvatan prevrat u ličnosti. Omiljeni odevni predmet – crna marama.

Mesto u vladi: Ministarka sporta i omladine, zagovornica javnih, nudističkih plaža na Adi Ciganliji i predsednik Društva svingera Balkana.

Sofija Mačkić (Sonja Savić “Davitelj protiv davitelja”)

Ona je prvi kinematografski primer prave beogradske ultraurbane protohipsterke, metropola teče njenim venama umesto krvi, ona je sve ono što mlada devojka, koja sluša EKV ili Šarlo akrobate, poželeti može – ona je radio-voditeljka najslušanije emisije u vreme dok radio nije bio samo sredstvo kojim se vozači na ulici drže budnim. Njeno ime je prigodno motivisano njenim izgledom i ponašanjem, ona je moderna, poželjna, elegantna, u isto vreme bezobrazno drska, neuhvatljiva, hladna u svoj odbojnosti i privlačna u svojim aristokratskim manirima. Ona se loži na šmokljanske rokere i izlazi na mračna mesta kojima se pušta andergraund muzika i formira neka drska, buntovnička protivteža nadilazećem turbo-folku. Ona je zagovornik, promoter, zaštitnik i mecena nove, mlade, bezobrazne i subverzivne kulturne scene kojoj je okrilje noć, sklonište KST, a neprijatelj sistem i uređenje. Ona je u isto vreme prototip nedodirljive fensi voditeljke i izazovne gradske intelektualke, bezobzirna damica iz kruga „dvojke“ i seksi kučka sa gradskih asfalta popločanih mrakom koja tumara gradskim budžacima, kuloarima i omladinskim svetilištima. Ostaje nerazjašnjeno da li njeno surovo skončanje na kraju filma rediteljev komentar na takav tip žene ili, pak, samo tragična okolnost scenarija.

Mesto u vladi: Ministarka zadužena za medije, komunikaciju i informisanje, predsednik RDA, počasni član nekoliko rok-bendova.

Omiljeni citat: – Onda da ti pružimo priliku, ja se ne bojim muškaraca, probaj da dodirneš moj vrat, zatvoriću i oči … dragi slušaoci, sada ćete prisustvovati ekskluzivnom prenosu jednog davljenja, kako se osećaš, da li želiš da me daviš?

Pera Mitić (Taško Načić “Davitelj protiv davitelja”)

On je prvi i jedini serijski ubica srpske kinematografije, osim ako samu kinematografiju i njen poguban efekat ne smatramo takvom. On je dostojni filmski naslednik Normana Bejtsa, najveći ljubitelj muzike Spiridona Kopicla, strastveni proždirač krempita i, naravno, zakleti zaštitnik dobroćudnih karanfila, na koje je posebno osetljiv i na čiji negativan pomen hoće i da ubije. Sa Normanom Bejtsom deli i bolestan odnos prema mrtvoj majci, ali dok Norman nosi njenu odeću i šunja se po tuđim kupatilima, Pera svojom mrtvom i religioznom majkom svira klavir i vodi umišljene razgovore u memljivim i paučinastim prostorijama. Ne ostajući do kraja filma neosetljiv na oblačenja majčine odeće i vešto karminisanje lica, Pera postaje neka vrsta urbane legende noćnog Beograda, onaj poslednji, ključni sastojak koji metropolu čini kosmopolitskim sabratom Londona, Pariza i drugih, on je strah i trepet pustih, beogradskih noći, progonitej ženskog sveta koji ne haje za karanfile i njegovu harizmatičnu pojavnost. Muzikalan, šarmantan, pristupačnog i dopadljivog izgleda, sa svojim ličnim policijskim progoniteljem u liku Ognjena Strahinjića, Pera Mitić je deo beogradskog znamenja, neke nove, prosvetljene i u budućnost zagledane urbane kulturne scene.

Mesto u vladi: Ministar prostornog planiranja, predsednik društva za zaštitu parkova, rok-muzike i organizator sajma cveća u Domu sindikata

Omiljeni citat: – Šta ste navalili s tim lud čovek, lud čovek, ko da smo mi sasvim normalni.

Slobodan Novokmet