Idealna knjiga za pisati kritički nastrojene osvrte, o već viđenom i doživljenom, o besmislenosti vraćanja u devedesete, o jeftinoj ljubavnoj limunadi, o plitkom i pitkom spisateljskom stilu, i sve tako u nedogled. I ima sve to smisla, mogu se i više, i dublje, i dalje nabacivati primedbe koje će stajati na zdravim nogama. Ali meni se čitanje dopalo, baš mi se dopalo. Osvojilo me od početka do kraja, kako, čini mi se, ovakvi romani i treba da urade. A znam i zašto me osvojilo, I odgovor se, očekivano, ne nalazi među gore navedenim potencijalnim zamerkama. 

Nagrađivane romane iz autorove mladosti sam uglavnom zaboravio, zbirka priča Ovo nije veselo mesto me je fascinirala kao malo koja, toliko da je godinu i više dana nakon čitanja pamtim, sa sve detaljima većine priča, Let mi nije prijao ama baš nikako, mada je tematski i narativno sasvim korektan, tako da sam sa Arsenijevićem na jednoj večitoj klackalici koja je imala sve preduslove da pretegne ka “ne valja” i ovo je čitanje trebalo biti samo potvrda pripremljenog stava, jer naslov je nikakav, a ja ne volim kad su naslovi nikakvi, reklama je sapunjava, izdavač je naglašeno komercijalozovao i slično. Ali priča je autentična, moćna i iskrena. I, autobiografska, u ne malom broju detalja, to ću misliti samo za sebe bez želje za obrazlaganjem.

A preko potrebna autentičnost i iskrenost došli su iz vraćanja na domaći teren, što bi se reklo, tamo gde je najsigurniji, tamo gde tačno zna kako mu dišu ulice, i kako mu dišu junaci, i kako mu diše olovni smrdljivi grad, i kako mu dišu emocije. Beograd, naročito taj umetnički večito inspirativni mračni deo poslednjih ratova, tu je na svome, i tu ga ne možeš uhvatiti na pogrešnoj nozi. i koliko god je sve o njemu receno, u fantastičnim filmovima i manje fantastičnim knjgama, ovo mi nikako nije bio visak, niti nepotrebno vracanje na prežvakanu prošlost, naprotiv.

Junaci koji postaju roditelji u vremenu koje miriše na kraj sveta, navučenost na dop koja neprestano pulsira i ne pušta, ljubavni odnos koji ne pretenduje ni na šta više od onog što klasičan ljubavni odnos zapravo u osnovi i jeste, mali broj sjajnih sporednih uloga, glavni grad opisan stotinama i hiljadama prideva i epiteta, i ni u jednom nema ni daska veselih niti pozitivnih boja, samo zima, mrak, sivilo, magla, prljavština, dobro poznati autorovi osvrti i stavovi na krivce za započete ratove, nagoveštaj izlaska iz tunela besmisla putovanjem u jedinu zemlju koja ima smisla na kraju, i pomalo hladan i bezličan pogovor sa nabrajanjem domaćih i svetskih događaja iz tih godina (Bekim Fehmiu kog sam čitao pre ovoga je to uradio neuporedivo smislenije) kojima nedostaje glas Baneta Bumbara i ona čarobna muzika. Super je knjiga, odmoriću od nje i kroz neko vreme sa zadovoljstvom čitati nastavak.

Marko Gaić