Ne moraš biti super-slavna njuška, (a možeš i to ako se zvezde dobro nameste) da bi se za tebe našlo lepo mesto na kome ćeš iskreno i bez zavlačenja otkriti kako si postao ovo što si danas i šta i ko je najviše imao najviše uticaja na tebe.

Helly Cherry je napravio prostor za sve ljude koji svojim talentom na ovaj ili onaj način doprinose umetnosti, jer je umetnost ono za šta su se hvatali od kada znaju za sebe. A pošto su iz nje mnogo uzimali, upijali i njome se opijali, red je bio i da joj ponešto vrate. Svako u svom "filmu".

Zoran Janković je tako zasukao rukave, dohvatio se olovke i tuša, napravio svoje prve crno-bele crteže i tako smelo zakoračio u duboke vode devete umetnosti. Njegov rad na indie-stripovima je neobavezan i razigran, sa karakterističnim, prepoznatljivim stilom koji ima mnogo SF i elemenata fantazije, pun je dramatičnih scena i netipične akcije...

Do sada je nacrtao više stotina tabli koje je izlagao je na kolektivnim izložbama i festivalima u Šapcu, Beogradu, Kragujevcu, Leskovcu i Velesu, kao i na samostalnim izložbama u Somboru, Subotici, Petrovcu na Mlavi. Jedan je od osnivača strip magazina "Eon" iz Šapca. Od 2014. godine profesionalno crta stripove za različite nezavisne izdavačke kuće, uglavnom sa područja SAD. ("T.I.T.S", "Mad Man Kev", "Electronic Saviors", "Mean Guns", "Synthcore Dreams", "The Fallen"...) Već pet godina živi i radi u Somboru. Danas je naš gost u rubrici Kako sam postao...


Bendovi, muzičari i albumi


Počelo je sa klasikom - Električnim orgazmom, Buldožerom, Aliceom Cooperom na pločama, a posle su stigle kasete. U tom periodu slušao sam Megadeth i Slayer. I danas ih često pustim... Mada, nakon metala, počele su do mene da stižu i neke druge stvari (neću ići hronološkim redom, jer se, jednostavno, ne sećam šta je stizalo pre, a šta kasnije) kao što su Therapy?, Type 0 Negative, King Diamond ali i neke stvari poput Mano Negra, Manu Chao, Gogol Bordelo... Danas mi najviše leže Pičke, Nick Cave, Machina (sjajan bend!), Arctic Monkeys, a u nekim trenucima i neobavezni electro-swing. Šareno.

Reditelji i filmovi


Sa filmom mi se desilo nešto čudno kao, uostalom, i sa književnošću i stripom. Kada smo suviše mali nismo uvek u situaciji da biramo, ali izgleda da neke stvari pronađu nas. Sa nekih 5, 6 godina sam se sreo sa 2001: A Space Odissey, otprilike odmah nakon serije Planet of Apes. Kakav šok za malog mene! Obeležio me je za ceo život. Naravno, nisam film razumeo uopšte, ali sam ga gledao netremice. I slušao.
To je bilo i ostalo - to! Nosim taj doživljaj sa sobom skoro 40 godina. Kasnije je došlo još mnogo dobrih filmova koji su me dotakli na ovaj ili onaj način, ali nabrajanje bi oduzelo previše prostora.
Želeo bih da pomenem samo još jedan, i to samo jednu scenu, koja je imala jak uticaj na mene. Iz potpuno drugog razloga, a koji je došao dosta kasnije u mom životu, kada sam se već bavio stripom, pa je izvršio drugu vrstu uticaja.
Lost Highway Davida Lyncha naučio me je kako se, na neki način, razbija klasična forma.
Ima tu jedna scena dijaloga koja se odvija u "realnom vremenu" između Patricie Arquette i Balthazara Gettyja. Posle te scene sam poželeo da nacrtam strip na 20-ak strana u kom je samo jedan "običan" dijalog između dve osobe, koji se dešava u nekih 10 minuta realnog vremena, a govori dosta toga.
Dosadno za čitanje, pakao za nacrtati.

Stripovi


Kao i kod svih Jugoslovena - Alan Ford. Uz njega sam naučio da čitam.
Vrlo rano sam naleteo i na Astera Blistoka. I dan danas ga volim. Ne doživljavam ga isto, ali volim.
To je bio prvi strip koji mi je pokazao vrle nove svetove i koji mi je izazvao sličan efekat kao i gore pomenuti filmovi.
Onda dolaze Marvel klasici u crno-belom Eks-u, pa američke sveščice, pa se nekako provuče i Frank Miller. Back to black. Od tada se traži idealna ravnoteža 50/50 u odnosu između crnog i belog. Obe strane znaju da podivljaju ako nisu u balansu.
Ovo je tema kojoj, što se mene tiče - nema kraja, pa ću samo pomenuti neke autore koji mi se sviđaju, i sa kojima se u svom radu "sretnem" s vremena na vreme - Eduardo Risso, Stephen Platt, Sam Kieth, Todd McFarlane, Joe Quesada, Greg Capullo...

Pisci i knjige


U ovom slučaju sam ostao obogaljen nešto kasnije, u trećem razredu srednje škole. Kažem obogaljen, jer posle toga ništa više nije bilo isto. Dopao mi je ruku Ulysses, James Joycea. Bila je to "ljubav na prvu rečenicu". Finnegans Wake započinjem da čitam iznova, već 3 ili 4 puta. Ne mogu. Ali, Odisej... uvek mu se rado vraćam. To je delo koje uči kako se razbija klasična forma. Neko će ga prihvatiti, a neko ne, ali oni koji ga prihvate čuće muziku sa papira. Zvukove, bar. Suviše je kompleksno, suviše ličan doživljaj, ili nešto treće, ali - posle Joycea više nisam gledao na isti način čak ni na kvadratiće u stripu, znate one koji opisuju - "12.30 je, Avengers Headquarters", ili "osetio je da mu se neko približava"... Ne želim specifikacije. Želim tok misli u tim kvadratima!

Događaji


Izložba Briana Bollanda u SKC-u. I, naravno, projekcija filmova Akira i V for Vendetta u šumi, na velikom platnu, okviru tadašnjeg šabačkog strip festivala, sredinom 2000-ih.
____