Sestrići su se preslatko igrali kad sam izlazio iz kuće tamo malo pre osam naveče. Bezveze sam navukao stari mantil pokojnog dede, mislevši da je prohladno. Obično kad izlazim, ćale zaključava vrata, ali ovaj put sam se ja ponudio da dotično učinim ne bi li on imao više vremena da se igra sa dečicom. Pre manje od desetak minuta smo prepravljali neki spisak, trebao mu je za školu.

Dogovor je bio jednostavan. Uveče, nakon što ujdurma oko Uskrsa prođe, sastajemo se Bogdan, Stefan, Diana i ja. Ukratko, svi počasni članovi nezvanično-zvanične surogat porodice SZO („Svetski zapiveni ortaci“) i dragi saradnici, prijatelji, i pokatkad članovi književnog kluba „Olovče“, svi orni da provedemo veče u šetnji i proseravanju o geopolitici, filozofiji, međuljudskim odnosima, pop-kulturi i inim drugim stvarima.

Zvuči jednostavno, ali je dotičan dogovor trebalo sprovesti u delo.

Po dolasku do spomenika Mare Resavkinje, odnosno jedno 15ak metara od istog, nahvatala me je kiša, sitna i iritantna. Snimio sam Bogdana blizu kafića „Padrino“, te smo se nakon pozdrava moj sarođendaonik i ja prebacili u drugi kafić, pomalo precenjeni ali svejedno adekvatni „Prestiž“. Sednemo propisno za stolom direkt ispod tende (ili nadstrešnice, ako niste domaći izdajnik), kad majstor od konobara krene istu da pomera! „Ajd da ostanemo,“ veli Bogdan, „Neće ovo dugo da traje“. Kako se kiša lagano zahuktavala, snimili smo Stefana; uspeo je da se doveze do Svilajnca, te smo se prebacili za jednim od stolova unutar lokala, tik uz ulazna vrata. Oči mi je bola jedna katastrofalno prsata gospoja sa silikonskim usnama tik do prozora nešto dalje od nas, kao i njen gabaritni gospodin sa kratkom bradom na koju bi svaki dobrostojeći Zemunac bio ponosan. Porazgoravali smo malo o delatnostima kluba, o mom recentnom putu za Laktaše zarad strip festivala (tekst o dotičnom stiže uskoro), a Stefan se dotakao i nekih ličnih trenutaka u koje ovde neću da zalazim. Sve u svemu, sačekali smo da se lepo isprazni jedan ćošak „Prestiža“ – upravo onaj iza prsate kamenjarke i njene hodajuće gromade zemlje – te smo se sa sve pićem i računima dislocirali do istog.

„Ne sekiraj se, prebacićemo se još jedno sedam puta“, velim ja konobaru. „Pa da, vidim ja, kako je krenulo,“ odgovara majstor.

Sva sreća pa se kiša povukla, te su tri musketara rešila da napuste lokal i da obiđu koji krug po Svilajncu. Motalo se po centru, oko vrtića, Resavske biblioteke, te malo po nekim sokacima, itd. I naravno, pričalo se o aktivnostima kluba. Predočio sam jednu simpatičnu ideju Bogdanu i Stefanu, ali rešavam da vam ne odam koja je. Naposletku, ne bih da je ureknem. No, red je bio susresti se s Dianom. A kako je veče krenulo, delovalo je kao da se to neće desiti. Prolazeći po pomenutim mračnim sokacima, čuli smo lokalne pozive za parenje novomigriralih gastarbajtera; neverovatno su podsećali na turbo-folk muziku i alkoholisano dranje, al ko zna, možda grešim. U toj atmosferi su stizale poruke naše sapatnice po čašici; te doći će, te neće, te nerviranje, te smirivanje, te gde ste, te gde sam... Posle recimo 25 minuta solidnog hoda, Stefan uspeva da je pozove, te se konačno dogovaramo za vreme i mesto – susret blizu vrtića, odlazak na neko piće, pa naknadna šetnja.

Obišavši još par šorova (sa par momaka u grupi spremnih za šoranje), konačno se denusmo u parkiću kod vrtića. Stefan je orbitirao jedno drvo, Bogdan drugo, a Ivan čekao da nastavimo ka randevu lokaciji. Kad niotkuda naiđe d’Artanjan našim musketarima, naš drug muzičar i povremeni vezitelj rima Vuk. Odeven u labavom džemperu i trenerci, čovek se zaputio u neobaveznu šetnju, i odmah nakon susreta zadenusmo razgovor. Maltene u razmacima od desetak sekundi pridružili su nam se i Stefan i Bogdan. Impromptu predlog za pridruživanje Vuka družini je zdušno prihvaćen, ali sa rezervama. „Ljudi, ja sam bukvalno izašao bez telefona i novčanika, tipa samo da se prošetam,“ veli Vučko, ali mi smo vazda tvrdoglavi. Hteo-ne hteo, pridružio nam se.

A pridružila se i Diana, očito nervozna i van elementa. Ne navodim razlog, lične je prirode. Ali svejedno, videvši nas (i oslovivši nas sa „musketari“; inače, ovde joj bezobrazno kradem taj nadimak iako niko od nas nije Francuz) konačno se malo osmehnula, te smo se zaputili k gradu. Nepunih petnaestak minuta potom, u prolazu kod aleje taksista blizu negdašnje državne (a sadašnje privatne) apoteke, iz zgrade izlazi moj ortak Miloš. Da nisam dogovorio veče sa mojom porodicom iz SZO-a, verovatno bih vreme provodio s njim, Željkom i Vladom (na koje smo posle naišli u našoj drugoj poseti „Prestižu“, nepunih pet minuta potom) i našim drugovima „Zaječarcem“, „Laškom“ i „Opfufenom“ (ko razume, shvatiće). Inače, kad pominjem Miloša, pazite sad ove labirintske veze – Miloševe sestre, spisateljice i slikarke Anđela i Teodora, su članice kluba „Olovče“ poput najvećeg dela SZO-a; pride, Anđelin suprug je Vojkan, inače generacija moje rođene sestre i Vukovog starijeg brata Strahinje; Vojkanov mlađi brat Aleksandar je, pride, Vukov bliski drug, a pritom i moj drug iz odeljenja iz osnovne; i da ne zaboravimo, Vukov brat Strahinja je već dugi niz godina sa izvesnom Đurđijom, koja je sa mnom kao mala išla na privatne časove engleskog jezika a čija porodica je izuzetno bliska sa Bogdanovom. Welcome to Svilajnac, monsijuri i mademojzeli!

Pre dolaska u „Prestiž“, sačekasmo malo kod kioska, taman da se Diana izzdravi sa drugaricom. Nekako kao u pajtonovskom skeču, tik na ulasku u kružni tok staje automobil koji vozi Vukova majka. Isprva se pomalo zeza s njim, pokazuje mu da uđe u auto da ga poveze natrag. Ali vidimo ne mrda. „E, pa idi ti taman s njom i presvuci se pa dođi u „Prestiž“, bićemo mi tu!“ veli Stefan. Vuk kreće da maše majci da stane da ga poveze, bez težih posledica. Puni energije, prešaltali smo se u kafić.

„Prestiž“, druga tura. Konobar nas prepoznaje, a ja koristim trenutak da čestitam uživo Milošu, Željku i Vladi praznik. Nedugo potom, izlazi još jedan ortak Bratislav i pozdravljamo se. „Otkad on nosi sakoe, brate?“ pita Bogdan. Odgovaram da je relativno skoro počeo ponovo i da mu zapravo dobro stoje. Ako se ne varam, upravo je Batin predlog za jednu predstavu Stefan usvojio rešen da istu realizuje uskoro, ali dozvoljavam sebi da grešim. Vuk nam se pridružuje nedugo zatim, odeven u malo svedeniju odeždu, te svi do reda krećemo da pričamo o svim mogućim temama. A onda novo iznenađenje. Jedna devojka prilazi za našim stolom. „Izvinite na smetnji, ali drugarice su me zamolile da se slikaju sa vama!“ veli cura polustidljivo. Njene drugarice se, u celosti stidljivo, polako povlače natrag u kafić. Naravno, mi mahom pretpostavljamo s kim žele da se fotkaju. Vidite, naš d’Artanjan Vuk je zapravo u manjoj meri poznat na YouTube-u po svojim angažmanima u hiphopu. Toplo preporučujem pesmu „Džoranje“, premda ih ima još, u saradnji sa nekim interesantnim novim imenima srpske hiphop scene. Nakon laganog back-and-forth-a, devojke se uspešno fotkaju sa Vukom i povlače natrag u impresivni enterijer „Prestiža“. Naš razgovor se nastavlja.

Stefan, umoran, rešava da se vrati kući, te ga teška srca puštamo da ide svojim putem. U međuvremenu razmenjujemo par pesama međusobno, te Diana prelazi u stolicu do moje, gde je ranije Stefan sedeo, ne bih li joj pročitao jedan strip na kome radimo moj kolega Pavle Bogojević i ja. Njegovi crteži su definitivno za overiti. „Kako se osećaš?“ pitam je. Sa zadovoljnim osmehom, sitna pivopijka odgovara „i dalje sam malo onako, ali ovo veče me je definitivno oraspoložilo.“ Jedan Vukov ortak svraća i iz fazona se slika s našim rezidentnim reperom; usleđuje plaćanje pića i odlazak u razlaz.

Naravno, razlaz je sadržao dosta priča vezanih za Svilajnčane, alternativnu muziku, stajling mladih pobunjenika, a negde su se usput pomenuli i Gasttozz i Seksi Raša i Dijana Bomba Aleksić (opet, ko razume, shvatiće). Na četvoromeđi, ispratismo Dianu i krenusmo unazad, taman da ispratimo i Vučka. Opet nekako spontano, pomene Vuk da čita par knjiga, između ostalih i delo Ivana Tokina „Najnormalniji čovek na svetu“. Bogdan i ja smo razmenili isti onaj osmejak koji bi i Stefan podelio da je ostao sa nama nešto duže te večeri. Ne znajući šta ga čeka, Vuk je dobio informaciju da nas dvojica zapravo znamo Tokina, i to na najlepši mogući način.

„Brate, ne seri da ste doveli Ivana Tokina na Gulašijadu u Dublje!“ veli Vuk i vrišti od smeha. Da, davne 2016. godine, negdašnji književni klub „Tračak“ je imao čast da se takmiči u Gulašijadi, sa Tokinom kao jednim od naših satimaca (ako se potrudite, možete i da nas spazite). Nismo osvojili ništa, ali smo imali prilike da čitamo pred vrlom dubljanskom publikom. Naravno, Bogdan i Tokin su ostali bliski nakon dotičnog događaja, a Vukova želja da se upozna sa dodatnim delima ovog pisca je podstakla Bogdana da mu predloži još par stvari, usput izvukavši i Srđana Valjarevića. Moje uspomene na „Komo“ su tu takođe izmilele, ali tek nakratko.

Raskrsnica kod negdašnje policijske stanice. Vuk se, oduševljen, zahvaljuje na izvanrednom provodu, i dalje ne verujući šta je sve mogao da propusti da je ostao kod kuće. S obzirom da smo delili jednu solidnu deonicu puta do kuće, Bogdan i ja smo nastavili pravo, sumirajući utiske. Obavezao sam ga da pozdravi roditelje, dedu i sestru. Prelazak preko mosta kod negdašnje fabrike „Compo“ sam proveo sam, uz pesmu „Are Ye Sleeping, Maggie?“ u izvedbi manje poznatog benda The Noose And The Ghillie. Čisto da sebi do kraja upotpunim veče.

San je lagano došao, i premda ga ne pamtim, prilično sam siguran da je moj procentualno primetno bolesni um odsanjao nastavak našeg druženja. Život je pružio jednu priliku, istu smo prigrabili. Toliko je jednostavno bilo. I toliko će plemenito ostati.
Ivan Veljković, 26. aprila 2022.