Da, koliko god zvučalo čudno, i ljudi u Norveškoj imaju sumnje, nedoumice, zbunjeni su i dezorijentisani pred ovim haosom često nasumičnih pikado strelica sa bojevim glavama na vrhovima koje lete u našem pravcu i koje odmilja zovemo "život".

A, opet, s druge strane, film pred nama nije depresivno kinematografsko prenemaganje o tome koliko je teško prosečnom milenijalcu da se danas snađe u životu, već jedna pomalo crnohumorna, reklo bi se, društvena dramedija o tome koliko je teško prosečnom milenijalcu, ili milenijalki da se snađe u životu.

Glavna junakinja Džuli samo je naizgled tipičan predstavnik svoje generacije, 30-godišnjakinja koja luta na životnom putu tražeći svoju ulogu i smisao, od analitične i hladne medicine, preko psihologije do kreativnih zanosa u pisanju i fotografiji, tražeći koliko socijalni toliko i emotivni identitet, izlazeći na početku filma iz jedne i ulazeći tokom filma u još dve ljubavne veze. 

Međutim, iako izgleda da bi poenta filma izmakla nekom starijem ciniku jer "life's a bich, get use to it and grow up", treba imati u vidu da je teret koji se stavlja pred današnje milenijalce, iako suštinski drugačiji, nadasve skoro sličan kao i teret neke pređašnje generacije, ali bez onog poleta i optimizma koji su donosila, na primer, posleratna vremena sa obećanjem boljeg sutra. Dakle jedna sveprustnost celog sveta i svih mogućih informacija preko društvenih mreža dezavuisla je prosečnog predstavnika srednje omladine danas i stvorila takvu kakofoniju u njegovoj glavi da ne zna ni šta će ni kako će, u želji da sve vidi i sve proba, često mu izmiče utemeljene, smisao i svrha, a potraga za njom može se otegnuti na celoživotni poziv. Džuli, stoga, nije "Najgora osoba na svetu" (genijalnost postera upravo je u oksimoronu između naslova i njene blažene sreće dok trči na ulici u susret nećemo reći čemu, iako se iza toga krije ironični obrt), ona ima pravo da traga za svojim identitetom jer u pritisku okoline da se već u 30 godina ostvariš i karijerno i kao majka i kao misleće biće retko ko bi našao pravi balans i znao odgovor na svako pitanje.

Džuli pokušava, eksperimentiše, gubi se u tome, posrće i pokušava ponovo, a film koji je okružuje upravo je jedna takva poslovično vedra evropska dramedija iako taji u sebi i poneku nadrealnu, da ne kažemo linčovsku i poneku tragičnu notu i scenu. Iako je vrlo jasno zašto je glumica Renate Reinsve dobila nagradu u Kanu za svoj ambivalentni portret Džuli, koja i pored svega, makar u mojim očima, ostaje donekle pozitivan iako problematičan lik, pomalo je iznenađujuće da film, i pored ponekih jasnih iako ne baš ubedljivih svojih kvaliteta (na primer naracija ili vudialenovska podeljenost na poglavlja), dobija ove godine čak i oskarovsku nominaciju za najbolji strani film i scenario.

Priča jeste životna, obraća se aktualnim i modernim filmskim jezikom aktuelnom i modernom trenutku u civilizaciji i vremenu, ali ne deluje previše urgentno niti antologijski. Ali, dobro, možda sam ja onaj stari cinik.

Slobodan Novokmet