Igor Blažević karijeru je započeo u bendu Fiskulturno lane, da bi 1994. godine osnovao bend Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi. Javnosti je poznat i kao radio voditelj i pisac. Svojom energetičnom pojavom i sjajnim smislom za humor već tri decenije ne ostavlja nikoga ravnodušnim. A kako je postao Blaža kakvog znamo i volimo? Napisao nam je to svojim rečima i u svom stilu – malo u prvom, malo u drugom licu. 

foto: Iva Tanacković
Muzika je sastavni deo moga bića i najveći deo moga života je ispunjen slušanjem ili izvođenjem muzike.

Sve je krenulo u osnovnoj školi posle časova gitare u ustanovi kulture „Braća Stamenković“ tj. „Vlada Divljan“, kako se sada zove. Naš legendarni komšija Vlada Divljan je zajedno sa Zdenkom Kolarom pohađao časove gitare kod čika-Branka, a moji drugovi Bole, Bogdan, Dado i ja smo krenuli njihovim stopama i upisali isti kurs. Radost kada naučite G-dur ili A-mol nema cenu i nikako se ne može porediti sa radošću otvaranja Instagrama ili Vibera koja danas klincima najviše znači. Prsti se polako lepe na tvrde žice i pragove, dok osećate ushićenje jer čujete akorde kojima počinju sijaset pesama koje obožavate. Dok kod kuće pokušavate da skinete „Knocking on heaven's door“ niz pazuh vam cure kapljice znoja i znate da ste tako blizu, a tako daleko od željenog cilja. Shvatate da morate još da vežbate i da ćete vremenom savladati zadatak samo treba da budete uporni.

Isto važi i za osvajanje devojčica koje vam se sviđaju, ali to ćete tek kasnije saznati u životu. Prvi singlovi koje vam mute razum su „Angie“ od Stonesa i „Nights in white satin“ grupe Moody Blues. Znate da je to što slušate isuviše sporo za vaš tinejdžerski libido, ali devojčice vole te pesme pa se i vama sviđaju, posebno jer se uz njih igraju stiskavci na žurkama. Onda u vama prorade muški hormoni i Deep Purple, Led Zeppelin, The Doors, Pink Floyd i ostali velikani rokenrola postanu vaši najbolji muzički prijatelji. David Bowie i Roxy Music nagoveštavaju ono što će vas tek oduvati u cunamiju novog talasa od grupe The Clash do Talking Headsa. Ploče ćete uspevati da nabavite od šturog roditeljskog džeparca ili kao poklon koji dobijate za rođendan. Slušaćete ih zajedno sa najboljim drugarima i maštati da napravite svoju grupu, a kad se to desi svi vaši snovi biće ispunjeni.

Redovno ćete ići u bioskop i kinoteku jer je to jedini način da odgledate sve što želite. Obožavaćete Čaplina, Hičkoka, Leonea, a kada dođe Novi Holivud bićete verni pratioci Karpentera, De Palme, Volter Hila i svih ostalih genijalnih režisera.

U paketu sa filmovima i muzikom konzumirate i stripove u ogromnim količinama. Na vašem policama biće Teks Viler, Komandant Mark, Zagor, Alan Ford i kompleti Stripoteke. Bićete zaljubljeni u Modesti Blejz, a Mandrak i Rip Kirbi čekaće vas na stolu svakog petka kada vam roditelji kupe „Politikin zabavnik“. U regalu kod mame i tate će stajati izdanja Remarka, Hemingveja i Ive Andrića, ali vi ćete čitati sve što vam padne pod ruku, od ruskih klasika do američkih bestselera, i upijati svaku reč.

Od dečaka ćete postati mladić i onda otići u vojsku da odslužite dug svojoj domovini ne znajući da će desetak godina kasnije nestati u plamenu šest baklji. Onda ćete da studirate, pa posao, svadba, deca i tako život ide svojim tokom kao što je išao i kod naših roditelja. Ono što ostaje je ta prva faza odrastanja, kada naš mozak zapamti sve što smo sa neizmernom ljubavlju uskladištili u njega. Svaki ton sa omiljenog albuma, svaka scena iz najdražeg filma, svaka duhovita replika iz Alana Forda, svaki ključni pasus iz nezaboravne knjige biva urezan poput srca na drvetu Tašmajdanskog parka ispod „Poslednje šanse“. I ostaje tu večno.

Ili barem do Alcahajmera.
___
Pročitajte tekstove i ostalih učesnika rubrike "Kako sam postao..."