Zamračena bioskopska sala, letos, poluprazna, nakon što se već pročulo da film nema radnju i da ne valja, pretvara se u višesatnu rapsodiju doživljenog. Ne, nema zapleta, nema klasične radnje, nema akcije. Stari automobili, prikladna muzika svake sekunde, svaki kadar raskošnost boja, parodija na razne likove, kadrovi za sladokusce, glumčine na sceni, a zapravo prelepa bajka o šezdesetim. Antifilm za današnje standarde. Tarantino u svom najboljem izdanju, pobegavši od očekivanog, od svog, u daleku i lepu prošlost. Scena prva.

Mahnito letenje po sezonama Vavilon Berlin serije, nedavno, kad je jesen napokon odlučila da zamrači svoju svetlost i dozvoli hladnoći da osvoji prostor i stvori ambijent pogodan za gledanje velikih igranih programa. Uživanje u kameri, kostimima, slobodi vremena o kom se govori, haosu vremena u kom se vrtlog price odvija, i muzici najviše, atmosferi kabarea, morbidnosti naslovne numere, skladu nemačkog jezika sa muzikalnim, kao retko kad, kao nikad. I mistici koju kriju vozovi. Nije postojao čudniji period od onog između dva mamutska rata. Scena druga.

Poluispavano lutanje manjim i većim ulicama srca Niša, okružen ljudima koji ga čine većim i lepšim no što on stvarno jeste. Pitomi, ka sebi i ka drugom usmereni ljudi, puni muzike u sebi, dobre muzike, muzike koja i ne splavovima korporacijskih žurki džemuju džez iz njujorških klubova i mrze kad im tražiš da sviraju Sars. Proleće usred zime miluje. Grad koji i nedeljom izjutra živi. Kratkotrajna poseta prijateljima, ispunjenost u prostoru ispunjenim bojama, radost kad vidim da se neko ne plaši boja u enterijeru, i knjiga i disk na poklon. Klavir i Fante. Niš je savršen grad, esejističan u svom postojanju i prozan u ritmiranju svakodnevnice. Scena treća.

Predgovor Bukovskog, u ovom konkretnom izdanju pogovor, koji dodatno pulsira prljavštinu i strast napisanog. Koji sa pravom ismeva gomilu sadržaja koji propuštaju da stvaraju o vremenu u kom stvaraju, koji bacaju talenat na kreiranje divnih formi o prošlosti i budućnosti, dok vulkani sadašnjosti prolaze, dok trenuci, kakvi god da su, večno beže. Baca svetla pozornice na rusku književnost pre revolucije. A onda, bez trunke sujete, svu pažnju sveta pokloni Fanteu kojeg obožava. Stvarati o sadašnjosti. Treba. Scena četvrta.

Prljavština, ulice, jeftini hoteli, barovi i kafei, kurve, pustnja LA tridesetih, stvarana tridesetih. Autentična, krcata strašću. Pisac u pokusaju, alter ego autora, Bandini, raspojasane sujete i upitnog talenta. Bahat, znatiželjan, istraživački nastrojen, slobodan, svoj, mlad, zaljubljen, neartikulisano i nekontrolisano zaljubljen. Kamil, histerična i nepredvidiva Kamil iz Kolumbija kafea. Nepretenciozna, duboko nesrećna, zaljubljena, nekontrolisano i artikulisano zaljubljena, ne u Bandinija. Daleko od savršenstva u formi ili stilu, ali u samom srcu savršenstva trenutka, histerije, ludila u ljudima, ljubavi u osnovi priče. Pakla ispod osnove. Detalji koji osvajaju, mleko, zadovoljstvo u ispijanju mleka. I završnica u pustinji, sa sve bacanjem knjige u istu. Fante je otac američke proze, sramota me što sam to tek sad otkrio. Scena završna.

bonustrack

Marko Gaić