Indirekt festival je ponovo u gradu, posle dvogodišnje pauze. Ove godine organizovan je nekoliko sedmica kasnije nego prethodnih godina i – prvi put ikad – događaji su održavani na jednom mestu i gotovo da se nisu preklapali. Dom omladine u Beogradu otvorio je svoja vrata i sva tri koncertna prostora za konferencijski program i nastupe blizu dvadeset izvođača iz skoro svih ex-YU republika. Prošli put sam bila jedan od zvaničnih fotografa-volontera i tada me je otkrio onaj cool internet magazin, kad su mi tražili nekoliko fotografija sa festivala, a potom i sa još jednog događaja, bila sam van sebe od sreće jer nisam znala kako da im priđem i da ih pitam imaju li stalnog fotografa u Beogradu. Dve godine kasnije fotografišem isti taj Indirekt za njih, a silom prilika se već neko vreme trudim da vam uz fotografije prenesem utiske sa tastature jednog amatera koji samo mnogo voli muziku – al’ ne ume da svira i peva. Bear with me.

Sa post-covid manjkom energije koji je prisutan i posle gotovo godinu i po nije bilo moguće ispratiti konferencijski program, trčati kući i malo kasnije se vraćati na muzički. A bio je i koktel, čujem da je bilo malo ljudi na njemu. Fantastična prilika da se nešto čalabrcne je propuštena, a sticajem okolnosti i prva dva benda koja su nastupala u klubu – Yan Dusk i Hari Kvoter, te slovenački darkwave sastav Balans. Sudeći po onome što se govorkalo po hodnicima, ovi prvi se nisu baš proslavili, ali ovo drugo mi je definitivno na spisku bendova koje bi trebalo čuti uživo. 


Spuštam se u veliku salu gde tonsku probu završava subotički avangardni sastav Neprijatno mi je. U poslednje vreme prisustvovala sam njihovom fantastičnom nastupu nekoliko metara više na zidiću, te drugom na Hali Galiju, oba prošle godine. Ovaj put momci su se doterali kako priliči velikoj sali, a s obzirom na žanrovska preklapanja u njihovoj muzici i te kako su zaslužili da u njoj nastupe. Nastup je malo kasnio, što se ispostavilo više nego korisnim jer su u nekom trenutku radoznali posetioci počeli da silaze sa nastupa u klubu. Primetiću da je moglo da ih bude više, kao i da je moglo da bude svetla – bend je na momente nastupao u gotovo potpunom mraku.

Frontmen i sajsofonista Stojan Grbić i njegovi neimprovizovani, ali teško pamtivi tekstovi pesama koje recituje pravim prečanskim akcentom možda dodatno zbunjuju prosečnog slušaoca. Međutim, ima nas koji umemo da cenimo ovakve stvari, ovo je ipak festival nezavisne kulture, a ne događaj za široke mase. Što se mene tiče, Don van Vliet bi bio ponosan na ove momke, a možda bi to bio i Ornette Coleman.

Nažalost, pošto je nastup kasnio, ne mogu da ostanem do kraja, iako su me prošle godine pozvali u svoju organizaciju, šta god to značilo. Hop-hop gore do „Amerikane“. Stepenice su klizave, ali za razliku od same sale na njima barem nema prosutog piva.

Stižem minut-dva pre početka nastupa. Na binu prvo izlaze dva momka i okreću se prema video-bimu. Nose uniforme na kojima piše „INSECURITY“. Kukla Kesherovich (pseudonim/alter ego multimedijalne umetnice Katarine Rešek) izlazi nešto posle njih, sa bisernim perlama u kosi, obučena u kaput sa šarama sličnim onima na starinskim tepisima i nekakvim svilenim ogrtačem ispod. Tokom prvih dveju pesama, njeni verni pripadnici nesigurnosti su stajali iza nje, da bi na bini potom ostala sama, odevena u cut-out farmerke i žuti kardigan sa kontrastnim ivicama. 


A kako je Kukla u skladu sa modnim trendovima kod mlađih generacija tako je i sa muzikom. Prikladno opisu sopstvene muzike terminom „Slavic gangsta geisha pop“ ona kombinuje savremene minimalističke pop elemente koji trenudno dominiraju svetskom scenom sa uticajima ovog nedefinisanog žanra koji se čuje iz automobila i sa splavova. To uživo zvuči mnogo zanimljivije nego na zvaničnim audio snimcima – Kukla je daleko manje monotona, emotivnija, povremeno podvriskuje i ništa je ne ometa prehlada zbog koju se na početku izvinila publici. Nastup je odlično osmišljen, a prate ga vizuali iz spotova koje je sama režirala. Za pesmu „ljubavjebolest“ to je bile kompjuterski generisana tipografija u obliku mramornih penisa, zmija koja izlazi iz jabuke u obliku vagina, statua muškarca koji gura prst drugom tamo gde Sunce ne sija. Ženski deo publike podržava njenu ekcentričnost i umetnički izraz – muški ostaje pomalo rezervisan.

I Kukline anegdote o tome kako su pesme nastale su bez iluzija. Prethodni dečko nije hteo da je vodi na more, što je inspirisalo pesmu „Istanbul“. Beograd se spominje u pesmi „Baby Blue“. Njeni progresivni stavovi po pitanju ženskih prava i prava transrodnih osoba ipak izostaju – možda nije htela da joj dobacuju homo balcanicus pojave. A možda to nije bilo ni potrebno. Njene najveće obožavateljke su tu, u prvom redu i jedva su dočekale da se ona rukuje s njima. Na jednoj pesmi gostovao je violinista, na jednoj reper. U nekom trenutku se zahvalila i svom toncu, Primožu. Na bis je ponovo izvela pesmu „Astronaut“, zaključivši da publika nije dovoljno plesala tokom prvog izvođenja. Na sceni je ostala maramica koju nije upotrebila, te setlista koja je sada negde u mom kreativnom neredu.

Poslednji koncertni termin prve večeri rezervisan je za lokalne favorite, bend Klotljudi. I njih sam slušala na zidiću, na zatvaranju sezone 2018. godine i posle početkom jula 2019. Pre samo dva dana su objavili drugi studijski album, Fašizam ljubavi, tako da nije bilo nimalo začuđujuće što je ovaj bombastičan nastup delovao kao žurka povodom njegovog izlaska. Namestio se tu, kao poručen.

Za početak, primećujem da je u bendu novi bubnjar, ovoga puta bubnjarka – Lola Miković iz benda Tipon, a verovatno i još nekog. Kako će neko sa poremećajem pažnje poput mene pohvatati ko iz ovog kreativnog društvanceta okupljenog oko Hali Galija, Kvake 22 i kratkotrajnog života kluba Knap svira u kom bendu? Uglavnom, Lolin krautovski-lagan stil se uklapa sa basom i ritam gitarom, te sa agresivnim gitarskim deonicama Srđana Milenkovića za kojeg su mi oči bile prikovane od početka do kraja nastupa, sve uz balončić iznad glave gde piše: „Od-odakle mu energije da sve vreme svira kao u sred solaže na stadionskom nastupu?“ Klavijature ne čujem, mada je moguće da sam mrtva umorna. Verujem da su tu i da zvuče dobro, bože, vidi se da ne znam ništa o ozvučenju.

Naravno, centar ove žurke, hepeninga, performansa – zovite ga kako god hoćete – je Milan Stevanović Kimi, harizmatični frontmen Klotljudi koji ovoga puta ulazi na binu u nečemu što nisu crvena košulja i crne pantalone, već ogromno odelo, kao da je stigao pravo iz državne firme osamdesetih godina prošlog veka. Nedostaje mu itison, uz to odelo i sva aludiranja u pesmama benda prosto vapi za itisonom na kojem je neko gasio pikavce umesto crvenog tepiha. Odakle li dolaze ovakve asocijacije? Ah da, poremećaj pažnje.

Publika pada u trans dok nas Kimi gleda popreko i sa zadivljujućim balansom stoji jednom nogom na barijeri, drugom na bini. Tokom instrumentala na početku ide okolo kao lav u kavezu, da bi potom eksplodirao od energije. Povremeno ga je bilo teško uhvatiti, a kamoli prevideti šta je sledeće uraditi i da li to treba fotografisati, te da li se to sme fotografisati. U jednom trenutku su mu ruke u gaćama. Sledi još jedan sličan momenat: skidanje gaća i pokazivanje zadnjice prvim redovima. 


A bilo je tu i skakanja u publiku koja je frontmena potom polivala pivom. Prkiključio se i šutkama. Nisam sigurna da li je ovo hrabrost, ludost ili kombinacija jednog i drugog. Ono što je pak sasvim jasno jeste da sa ovako upečatljivim imidžom Klotljudi mogu da dovuku potpuno novu publiku na svoje nastupe. To-i-to se priča po kuloarima, taj-i-taj to mora da vidi. I sve to uopšte nije loše. Sceni je nedostajao ovakav bend, a da pritom i te kako umeju da sviraju. 2018. godine sam gledala hrvatske Kurve, publika se potukla, frontmen se rvao po zemlji sa jednom plavušom, a pritom nije bilo najjasnije šta se tu događa sa muzičke strane.

Na jednoj od pesama vokal preuzima drugi gitarista Nikola Hajduković, takođe u Dogs in Kavala i snimatelj zvuka za dobar deo ovog nezvaničnog kolektiva. Kimi prelazi na gitaru, a malo kasnije i na bas jer se trampi sa još jednim kolegom, kako bi se valjda malo odmorio. Više mi nije ništa jasno, a onaj guitar hero sa leve strane ne prestaje, kao da je svaki trenutak poslednji.

Bend se naposletku vraća i na bis, iako je u jedan sve trebalo da bude gotovo zbog kućnog reda, i posle se poklanjaju publici, kao da baš ništa ovde nije bilo čudno. Kimi nas poziva da proslavimo izlazak albuma s njima. Ne znam šta je od toga bilo, već pešačim kući po hladnoći, uz utisak da je ovo bio jedan od najzanimljivijih nastupa od kako je pandemila počela. Kupite „Fašizam ljubavi“, na naslovnoj strani je baš lep izbledeli hamburger, za slučaj da vas ova haotična recenzija haotičnog koncerta nije kupila.

I šta sad? Naspavaj se kao da si svirala neprekidno poput gorepomenutog Jeremića – sledi jedan zanimljiv vikend. Do tada, kompletnu galeriju možete pogledati ovde.

izveštaj i fotografije Iva Tanacković
_______
sve izveštaje i galerije sa ovogodišnjeg indirekta možete naći ovde