Kad smo bili mladi (iznutra) i slobodni (u oba pravca) pisali smo ovakve tekstove. Neobavezne, naizgled nepovezane rečenice, tokove haotičnih i neuhvatljivih misaonih procesa, bez poštovanja pravila, bilo kakvih, interpunkcijskih, pripovedačkih, ritmičkih. Sveske pune sjajnih osvrta, isečenih iz konteksta kojeg zapravo i nije bilo, periodično su ugledavale svetlost javne pozornice, ostajavši nerazumljive i neuokvirene u smislene celine. Danas one čuče u nekim spremištima, ćute, ili možda vrište svoju iskrenost. No, jedan od njih, pretvoren je u roman prvenac, devojke, koja je nekom od takvih svesaka, beskompromisno i ludački hrabro lupila na sto dosadne književnosti. 

Johane nema. Johana je majka. Možda. Valjda. Hor razuzdane dece, kolektivno pripovedačko Mi, tumara po stranicama knjige, tražeći je svo vreme, u parodiji detektivske potrage velikih unutrašnjih svetova. To je sve što vredi ispričati o radnji priče.

Johane nema. Mada je svo vreme tu. U dečijim sećanjima, pojavljuje se kao epizoda, kao ideja, kao topao, autentičan i prijateljski nastrojen roditelj, neobičan, otkačen, zaljubljen u oružje, u ratove, u borbu, u požare, u velike vatre i u kakao. Da, u kakao.
Johane nema. Ljudi koje je poznavala su međutim tu. Deca ih sreću, muče ih ali i pate s njima. No, roman bezobrazno menjajući mesto i vreme događaja briše svaku logiku za smislom njene stvarne potrage.

Johane nema. Jer Johana je možda samo ideja, misao o anđelu, introspektivni rezervoar želja i snova, unutrašnji spektar strahova i strepnji.

Johane nema, iako je ona jedino Ime u romanu. Autorkino. Predivno. Pisci potroše vekove na adekvatno izmišljanje ili skrivanje imena, a ona svoje pokloni jedinom junaku. Johane nema, no da li se zapravo može nestati u ovom veku punom tragova, zapisa i sećanja. Ne može.

Kritičari misle kako je ovo eksperimentalno štivo koje je pobeglo u uspešan anti roman. Pojma nemaju. Ovo je nepatvorena mladost, sloboda da se spolja stvara ono što iznutra vrišti, a u slučaju kad su ti vriskovi puni znanja, dilema, dečijih vizija, to zaista može prerasti u uspešan roman. Nema tu ništa anti. Ovako ispresecano, u kratkim i brzim sekvencama ispričano, no mudro i neopterećeno, to je ovaj vek. Dvadeset prvi. Perverzno dobra knjiga.

Marko Gaić