Odmah da stavimo nogu na kočnicu i malo zauzdamo kritičarske hvale širom planete, da poslednji „Pobesneli Maks“ jeste dobar, ali nije najbolji film svih vremena, čak ni najbolji akcioni film svih vremena, ali svakako jeste najbolji akcioni film moguće još od prvog „Matriksa“. 

Ali, krenimo redom. Prekaljeni Džordž Miler ovim filmom zapravo radi ono što je Sem Rejmi uradio sa drugim delom svoje „Evil dead“ franšize. Nezvanično rimejkuje „Road wariora“ koristeći sve one holivudske resurse koje prvi put nije imao, ali zadržavajući sličan, gotovo gerilsko staromodni pristup snimanju. Prva tri „Pobesnela Makas“ bila su svet za sebe, postapokaliptični akcioni spektakli koji su, svako na svoj način, razrađivali jedan koncept – osvetnički film, drumski akcioni film i distopijsku antibajku. Ono što Miler radi u novom pokušaju povratka franšizi koja ga je proslavila jeste da uzima najbolje ideje iz drugog i trećeg dela i smešta ih u jedan. Tu je neprevaziđena kamionska akcija iz drugog dela i koncepti postapokaliptičnog kvazireligijski ustrojenog društva iz trećeg dela. Jedino pitanje ostaje – kako je Miler prevario glavešine Vornera da mu daju 150 miliona da se ovako bahato igra skupocenim igračkama?

U ovom novom viđenju apokalipse, Maks je, kao i inače, usamljeni izgnanik koji preživljava u pustinji kao lešinar. Biva kidnapovan od čudne skupine ljudi koja je izgradila neku alternativu civilizaciji i koja se ponaša prema svom bizarnom vođi kao religijskoj figuri, dok ih ovaj drži u čvrstom podaništvu kombinacijom mitova i deljenja resursa na kašičicu (zvuči poznato kada se stavi u kontekst domaće politike). Međutim, ne lezi vraže, tu je i sposobna žena ratnik Furioza (Šarliz Teron) koja koristi svoj privilegovani položaj da od vođe ukrade ono što mu je najmilije – pet privlačnih mladih ženskih persona koje služe za „rasplod“. Maks se nekako nađe nebran u igri gonjenja između ovde dve strane, pa biva prisiljen da izabere tim za koji će igrati i da, pritom, progonjen svojim duhovim prošlosti, nekako preživi ono što će se desiti.

To malo radnje što nalazimo u filmu vezivno je tkivo neophodno da spoji tri velike akcione scene koje su, a sada da se uozbiljimo, do te mere spektakularne u svojoj prašnjavoj realističnosti, da vam se pokatkad otme spontani aplauz sam od sebe i pomiso „kako su dođavola ovo uradili a da niko nije poginuo ili se povredio“ (ko će ga znati, možda i jeste). „Pobesnelo“ i „ludo“ su epiteti koji su u ovom slučaju stajali iza kamere, a ime im je Džordž Miler, čovek koji zapravo nikada u potpunosti nije zaigrao po holivudskim pravilima, a sada je samo jednim filmom postideo sve Majkl Bejeve, Džoše Vedone i ostalu boraniju koja nije dorasla da čiča Mileru donosi vodu na set. Naravno, budžeti su veći, kreativna kontrola je smanjena, ali Miler je nekim čudom uspeo u film da prošvercuje ono najvrednije – svoju pozitivnu ludost koja je svaki kadar ispunila nekom kreativnom dosetkom ili ekstravagancom koju ne možete naći u pet drugih filmova spojenih zajedno. Sve što ste voleli u drugom i trećem delu Pobesnelog Maksa naći ćete ovde dignutno na kub, akcioni set-pisevi su prenabudženi do teranja suza na oči, likovi taman toliko osenčeni i posimpatičeni da nam je stalo šta im se u tim sekvencama događa, galerije bizarnih, opskurnih, mutiranih i pustinjom izmrcvarenih spodoba ima koliko vam volja. A tu je i podkontekst sukoba „mačo“ principa i matrijarhatskog pogleda na svet.

Ne bih se složio sa nekim kritičarima koji filmu zameraju manjak Maksa – ima ga sasvim dovoljno i nije druga violina u filmu kako neki nagoveštavju, on i Furioza su sasvim ravnopravni, međutim istina je da Hardi ne ostavlja jak utisak kao što je to uspeo Mel Gibson. Hardi je ovde neka vrsta nevoljnog heroja, slično Džonu Meklejnu, on je uhvaćen u kovitlac događaja koji ga se ne tiču i prelazi put od sebičnog gledača sopstvene kože na leđima, do dušebrižnog akcionog heroja koji do kraja filma pronalazu svoju misliju. Međutim, iako je Hardi genijalan glumac, Maks je možda preveliki zalogaj za njega u ovom trenutku, ili jednostavno treba dati čoveku vremena da taj lik učini svojim, možda još jedan film koji je u pripremi. Šarliz Teron kao jednoruka kraljica pustinje, defeminizovana, čak i bez uda, uliva strahopoštovanje i sigurnost dokazujući još jednom da je verovatno najraznovrsnija glumica na planeti trenutno. Ono što mi jedino nije jasno je logika iza svega ovoga. Naime, nivo civilizacije je u ovoj apokalipsi toliko otišao dođavola da ljudi imaju nove religije, novi sistem vrednosti, nov način gledanja na svet. Koliko znamo iz prvog filma Maks je počeo kao policajac tek u vreme kada se naslućivalo da sa civilizacijom nešto ide u pogrešnom smeru. A sada je u pustinji gde ne samo da nema puteva niti zamišljenih utopijskih sredina koje će vas dočekati raširenih ruke, nema bukvalno ničega. Da bi civilizacija toliko skrajnula, treba da prođe 50, moža i celih 100 godina. Što znači da u ovoj verziji Maks nikada nije ni bio policajac, nikada nije ni video kako izgeda civiliovan svet pre ovoga. Možda je ovo neki sasvim novi univerzum i neki sasvim novi Maks koje Miler stvara koristeći rezervne delove prva tri filma. A tih namigivanja ima sasvim dovolno da se sa smeškom podsetite prva tri klasika: tu je neizbežna Maksova dvocevka, tu su samostreli zakačeni na ruke, tu je čak i glumac iz prvog filma koji ovde glumi glavnog zlikovca ispod maske Skeletora. Svakako je u pitanju jedan spektakl koji zaslužuje vašu pažnju, ali i pribranost da je u pitanju film sa manama, ali prokleto dobar film sa manama.

Ocena 4+ (od 5)

Slobodan Novokmet