Najduhovitije u vezi sa recepcijom ovog „Dracule“ kod filmske publike jeste njeno oštro negodovanje prema nepoznavanju i iskrivljivanju istorijskih činjenica. „A ne, Drakula nije ubio sultana Mehmeda u direktnom dvoboju, ovaj je umro od strele 30 godina kasnije, ali je zato Drakulino pretvaranje u krvožednog vampira vrlo realistično urađeno“. Gluposti. Tražiti istorijsku autentičnost u holivudskom filmu koji preosmišljava Drakuline korene besmisleno je koliko i tražiti dramsku ozbiljnost u nekoj komediji Adama Sendlera. Odavno je poznato da ne samo holivudski filmovi koriste istorijska fakta kao jedan poligon za besramnu igrariju, bila ona u služni propagande i nekih skrivenih političkih motiva, bila ona, kao što je ovde slučaj, u službi bezumne filmske zabave. Nije li ista ta publika do pre godinu dana gledala i film „Abraham Linkoln – ubica vampira“?

Ne, prekrajanje istorije nije najveći Drakulin problem niti je u pitanju istorija koja bi prekrojena dala iole zanimljiviji film. Oduvek sam verovao da bi samo filmovanje života Vlada Cepeša bez ikakvih fantastičnih i folklornih elemenata bilo samo po sebi zanimljivije od bilo kod drakulskog horora. Međutim, ono što imamo ovde je novi trend koji nalaže da se čuveni zlikovci, bilo oni istorijski ili izmaštani, vaskrsavaju u vidu nekih antiheroja sa jasnim moralnim načelima, što je tretman koji je u Holivudu već prošla „Grdana“ sa Džolijevom. Takođe, nemoguće je ovaj film ne dovesti u vezu sa desetinama drugih superherojskih filmova koji pokazuju genezu svog superheroja od običnog čoveka do supersile u kostimu. 

Ovaj put čuveni Drakula postaje nevoljni heroj, žrtva sopstvenog naroda i ljubavi prema njemu, ubogi tragičar koji je postao zver iz nejplemenitijih mogućih pobuda. Kada Turci zaištu danak u vidu hiljadu dečaka, budućih janičara, Vlad Cepeš ustaje u odbranu svojih narodnih interesa i odbija sultanov ultimatum. Da bi zaštitio zemlju od horde turskih vojnika, Vlad će prigrliti zlo koje samuje u usamljenoj pećini na vrhu neke čuke, i postati neuništivi vampir koji snagom i nadljudskim sposobnostima može sam da savlada celu tursku armiju. Ali ne lezi vraže, kako to obično u superherojskim filmovima biva, sa velikim moćima ide i velika odgovornost. Ostatak priče nameće se sam po sebi.

Ovog Drakulu skoro je nemoguće ne posmatrati u koliziji sa jednim drugim Drakulom, onim Gerija Oldmana iz „Drakule“ Frensisa Forda Kopole, čiji je ovaj novi neuspešni i pomalo tragikomični klon. Ono što su tvorci novog spektakla zaboravili ili svesno ignorisali je činjenica da je Drakula oduvek bio, zapravo, horor lik, zastrašujuća, misteriozna, gotovo mitsko-magična figura koja nosi u sebi izvestan tragizam i patnju, ali koji je na svom putu ipak monstrum koji siše krv nedužnima. Oduzimajući mu tu komponentu, reditelj i scenaristi napravili su od Drakule još jednog dosadnog superheroja koji mora biti obremenjen pravednom motivacijom i koji svoju žrtvu mora opravdati. Oldmanov Drakula bio je zavodljiv, misterioznan, šarmantan, izgledao je kao pesnik pariskog splina, govorio kao Bajron, a bio istovremeno i prokleto zastrašujuć. Drakula Luka Evansa samo je tabadžija, ratnik, požrtvovani Spartak na braniku otadžbine i voljene žene. Oldman je bio tragičan, Evans je tragikomičan. Inače sposoban glumac u žanrovskim filmovima, Evans ovde, iako daje sve od sebe, zapravo ne može da izbegne zamke u koje ga uvlači scenario, koji mu ne daje prostora da postane Drakula već ga pretvara u Supermena. A Drakula nikada nije niti može da se pomiri sa onim što je postao.

Slobodan Novokmet