Iako su ga smatrali piscem naučne fantastike, Balard je govorio o svojim knjigama kao o “oslikavanju psihologije budućnosti”. Autor je petnaest romana i zbirki kratkih priča, a odrastao je u Šangaju, gde je kao dvanaestogodišnjak strpan u logor japanskih okupatora u Drugom svetskom ratu. Kasnije se preselio u Britaniju, a počeo je književnu karijeru 60-ih.

Njegova dela karakterišu vizionarski i često apokaliptični zapleti tehnološke i društvene anarhije, pa je nazivan i “arhitektom snova, ponekad i noćnih mora”.

Njegov debitantski roman “The Drowned World”, objavljen 1962. godine, opisao je psihološki slom grupe naučnika koji su istraživali plavljenje Londona usled otapanja polarnog leda. I naredni njegovi romani - “The Wind from Nowhere” i “The Drought”, bili su posvećeni ekološkim katastrofama.

Smrt Balardove supruge Helen 1964. godine dovela je do promene u njegovom radu. Prikovan je bio za kuću zbog troje male dece, a nije prihvatio pomoć porodice i prijatelja. Napisao je najpre roman “The Crystal World”, mističnu priču o duhovnoj transformaciji sveta, a kasnije i mnogo kontroverzniji roman “Sudar” (1973), koji je opisao kao “perverzni erotizam automobilskih sudara”. Izazvao je različite reakcije, pa su ga pojedini kritičari hvalili, a drugi opisali “Sudar” kao “tehnološku pornografiju”.

Status autora bestselera potvrdio je potom romanom “Carstvo sunca” (1984), andrealnom fuzijom autobiografske i halucinacijske prirode, a 1996. objavio je “Cocaine Nights”, čija se radnja događa u penzionerskoj zajednici u Španiji, koju stimulišu akti nasilja. Roman “Super-Cannes” (2001) opisao je tehno zajednicu na jugu Francuske, a knjigom “Kingdom Come” iz 2006. osvrnuo se i na opasnosti neograničenog globalnog kapitalizma.

Delom detektivska storija, delom socijalna satira (da iskoristim taj termin u nedostatku boljeg) Pokolj se fokusira na Ričarda Grevila, policijskog veštaka/psihijatra, koji pokušava da razreši „Pangbornski masakr,“ masovna ubistva koja su izbrisala čitavu odraslu populaciju ekskluzivnog i bogatog naselja nekih tridesetak kilometara od Londona. Za divno čudo, deca iz toga naselja su nestala; ova činjenica navodi istražitelje na zaključak da su ona kidnapovana. Ali!, da li su?

Novela počinje čistim navođenjem činjenica, nekim vidom izveštaja; prava radnja počinje kada Ričard posećuje Pangborn, i ono što nam upada u oko jeste gomila medija, TV kamera, posmatrača što su se sjatili oko gradića. Lešinari! S obzirom da je naselje ograđeno, da su sigurnosne kamere na mestu unutar i okolo naselja, prvo što čitalac pomisli jeste „Hm! Čudno! Mora da je nešto trulo u državi Danskoj!“

Ričard, ipak, ne misli tako – on, baš kao i preminuli stanovnici Pangborna, podržava ovakve sigurnosne mere, kamere i ostale gedžete, jer veruje da su znak visoko civilizovane kulture, unapređene poslednjih bumovima u tehnologiji.

S druge strane, Pejn, policajac koji je zadužen za mesto zločina i drugi lik važan za priču, vidi ono što ostalom, 'visoko-civilizovanom' narodu promiče; besan je na doktora koji ne uviđa logički sljed događaja, ljut je što isti iznalazi nove, sulude teorije o dešavanju u ovom gradiću, umesto da otvori oči pred činjenicama koje ukazuju da jedan mač može imati dve oštrice – možda je, za decu, ova utopija bila zatvor? Možda, ali samo možda, su deca želela da ih roditelji ponekad prekore, da ih istuku, da se naljute na njih?

Ričardova nemogućnost da ovo uvidi nam ukazuje na to da je prosečan odrastao čovek obmanjen željom za boljim, savršenim svetom, da su najbolji od nas u stanju stalnim napretkom, željom za dobrim ponekad stvoriti bezdušan i banalan svet. Ričard ne može da pogodi identitet ubica jer veruje da su stanovnici na najbolji način odgojili svoju decu, da je njihov sistem najbolji, najvredniji, Mont Everest vaspitanja i pružanja podrške i ljubavi. Na kraju, pisac nam ostavlja trag gorčine u ustima, jer se i sami pronalazimo u doktoru Ričardu i njegovom shvatanju, jer i čitalac ustvari želi da veruje u humanost vaspitanja a zanemaruje činjenice koje nam se keze sa stranica ove novele.

U Pokolju dolazi do izražaja snaga, kreativnost i umeće samog pisca. Srž zbog čega se javilo to što se javilo, zbog čega se desilo to što se desilo je tako divno opisano, predstavljeno, da Balardu mogu samo da skinem kapu na umeću vođenja priče i iznalaženja pravih odgovora i razloga za ponašanje određenih individua u ovoj knjizi. U Pokolju Balard je na svoj način predvideo masovna ubijanja u školi Balentajn, beskrajni potencijal čoveka i tehnološkog razvitka, kao i novinarsku i medijsku pomamu za svime što je krvavo i brutalno.

Sve u svemu, prvo Balardovo delo koje sam pročitao ostavilo je snažan utisak; ne znam zašto su, pobogu, izdavači stavili novelu Pokolj u ediciju dečijih knjiga, ali mi je drago što sam uspeo da pronađem ovaj biser, skrajnut u uglovima polica mostarskog sajma.

Vladimir Bjelajac