Krenite na vreme!, poručuju subotnje objave na društvenim mrežama Arsenal festa. Ispred sam u pola 8.

Dok prolazim pored Gardena, čujem bend za koji nemam pojma da postoji. Vuče me za uvo dobrim gruvom i odličnim vokalom. Iako sam se po preporuci uputio na drugu stranu, da čujem Meksikanca sa Kosmaja, akustični nastup između stejdževa, svraćam na Garden da doživim bend Peter Vein.

Dve pesme su mi dovoljne da njihov debi album Sećanja upišem sebi za preslušavanje. Ovaj kragujevački bend ima tipičnu postavku hard rok benda, ali uz bluz zvuk, imaju vrlo tvrd gruv koji u momentima naginje u stonerske vožnje koje me najbolje rade. Vokal mi je posebno interesantan, jer nepretenciozno i bez previše muke prenosi pravu emociju. Tekstovi, makar u te dve pesme, nisu bili posebno zanimljivi, međutim u takvoj postavci i sa takvim zvukom, imali su dovoljnu snagu.

Meksikanca sa Kosmaja obilazim po preporuci, ali zatičem ga uključenog na zvučnik koji krklja i zuji. Ipak, i u tim uslovima, možete uhvatiti malo latino zvuka, španske lirike i komadić plaže u betonu koji okružuje ovog kantautora. Sviđa mi se ideja da postoje i ovakvi instant ulični nastupi na koje jednostavno naiđete u sred festivala.

Za tri dana festivala u razgovorima se ponavlja pitanje: Gde je Larska na Arsenalu? Odgovor je na Gardenu: pred nastup Gazorpazorpa ide sa razglasa Can’t Steal It.

Za mene je beogradski bend Gazorpazorp headlajner treće večeri festivala. Od kada sam čuo EP Od vazduha i sunca, prešao sam potpuno na njihovu stranu i iščekivao sam da ih čujem uživo sa novim materijalom. Svirka je počela sa Zed je mrtav, a odatle se zarolao njihov fazon koji uzima po nešto iz svakog žanra i vodi vas kroz pesme kao kroz prašumu - ne možete da znate šta je sledeće što dolazi.

To je ono najuzbudljivije u njihovim pesmama, neočekivani i nepredvidivi momenti zbog kojih se emocija menja u samo jednom rifu. To se najbolje čuje u pesmi Ne bojim se, čiji sam prelaz u rokanje čekao zbog strofe Jer ja sam zmija koja grize sebi rep, ali nisam dobio onu snagu sa snimka, već tanano i neartikulisano pevanje. Ipak, nisam ostao uskraćen, uživao sam u celom nastupu i putovanju na koje nas vode pesme. Prvi put sam imao priliku da bolje osmotrim bubnjara u kojeg su se sve pesme slivale i izbijale nazad od čvrstih udaraca koji su zahtevali asistenciju tehničara u ispravljanju činela. Trenutno, Gazorpazorp mi je lirički najinteresantniji bend jer im tekstovi nisu centrirani, nema jasne teme, niti nekih tipskih mesta, a u svakoj pesmi možete pronaći neku istinu za večnost, kao u El Matador: Svet se ruši lepo. Tom pesmom je i završen njihov nastup. Pored mene, jedna baka u Hard Rock majici je vežbala naglas da izgovori ime benda.

Logično pitanje je - zašto Osvajači? Gde je taj bend sve ovo vreme? Odgovor je isto logičan - to je kragujevački bend, a u ovoj godini se obeležava 30-godišnjica njihovog debi albuma Krv i led. Tim povodom organizatori su iskopali ovaj bend, a Čipija vaskrsli i uprkos opasnosti da će poput vampira izgoreti na dnevnoj svetlosti, postavili njihov nastup u 20:00. Ipak, nisu uspeli da mu ispeglaju narodnjački vibrato koji mu je srastao od tezgarenja.

Svratio sam na glavnu binu samo da vidim kako to izgleda i zvuči. I bilo je na mestu. Publika se zabavljala, što muzikom, što ni malo laskavim komentarima na članove benda. Čak i ja sam znao svaki tekst, jer nakon tolikog iživljavanja radio stanica i puštanja pesama sa ovog albuma (Možda nebo zna, Krv i led, Gde da pobegnem), ne možete da ih ne znate. Sve moje simpatije je pokupila prateća pevačica koja je uz svaku pesmu igrala i vrlo vidno se zabavljala.

Apsolutni sam protivnik dovođenja sezonskih bendova na festivale. Apsolutno sam za to da se ovakvim bendovima ukine mogućnost da zarađuju od stare slave. Ali ne zameram na odluci da se u matičnom gradu bend predstavi još jednom. Očekujem da će na ovu priču izmusti još neke gradske budžete i fondove, ali definitivno nećemo imati nove vesti od Osvajača, pa i ako ih bude, proći će zanemareni ko preporuke kriznog štaba. Drago mi je da su imali svojih sat vremena na Arsenalu, ali ni malo me ne čude komentari koji vrlo eksplicitno problematizuju oživljavanje ovakvih sastava.

U bašti samo novo. Ivan Jegdić je kantautor kojeg sam dugo ignorisao, iako sam ga prvi put čuo još na kantautorskom festivalu u Poletu kada je zasluženo nagrađen prvim mestom. Vratio sam mu se zbog dueta sa Tam, koji sam takođe slušao samo zbog nje.

Malo me smaraju ti muzičari-projekti koji izgledaju i zvuče kao da su napravljeni sa namerom da budu proizvod za jednokratnu upotrebu. Takav sam utisak imao pre nego što sam ga čuo uživo sa bendom. Njegov bend su članovi benda Dram, ali fazon je drugačiji, moderniji, sa mnogo prisutnijim elektrobitom i isprekidanim ritmovima nalik na trep. Jegdićev vokal je upečatljiv, bogat i pun emocije, što mi na studijskim snimcima i ne prija, ali slušajući ga uživo, uviđam zbog čega ima tako posvećene fanove. Njegova publika peva složene linije, maše blicem uz balade, a verujem da bi na njegov poziv izašla na binu i izvela ceo koncert.

To svakako nije za svakoga. Na Jegdićev komentar da će svirati malo tužnih pesama, tip pored mene se pozdravlja i odlazi na Čorbu. Mene je uvek strah da je tužno isto što i patetično, ali u Jegdićevim pesmama ta granica postoji, reči nisu banalne, a teme koje su prisutne su van očekivanja koja imamo od takve pop muzike. Samo izvođenje pesama je dodatni kvalitet njegovog nastupa. Iako mi je ovakva muzika pomalo dosadna, otišao bih opet na njihovu svirku, jer čak i kada ne znate nijednu pesmu, možete da se saživite sa muzikom ili će vas bar poneti vrištanje ženskog fan kluba iz prvog reda koji je potpuno poludeo uz Zalazak sunca.

Njegov koncert završava blok žive muzike, a X otvara blok DJ muzike. Iz ovog dela programa Nemanja Ristić - X je jedini koji je vredan slušanja. Njemu je ovo bio prvi nastup u životu, a meni prvi kontakt sa njegovom muzikom. Testirao je mikrofon uzvikom, što me je podsetilo na neartikulisano podvikivanje u Klinčevim pesmama, ali srećom, X nije bio ni nalik tome.

Svidelo mi se što je po emociji skladno nastavio ono što je Jegdić otvorio, mada je mnogo više naginjao u patetiku. Posebno mi je bilo simpatično kako se borio sa tremom. Od svih tih instant zvezda očekujete da se bahate i ponašaju kao u spotovima, a onda ih vidite na bini i bolno je očigledno koliko nemaju pojma. X je ipak bio stvaran, pravi vokal, sa čistim tonovima i jasnom idejom šta radi. Izveo je tri pesme, a razlike među njima su bile minimalne - pretežno sentiš atmosfera, lagani bit i njegov vokal koji dominira. Zapazio sam da često prevrće akcenat pesama radi rime, kao u pesmi Tišina, ali ako Senidah može da peva nebuloze, potpuno podržavam ovakva rešenja. Neka me traži mi je ostala u pamećnju jer je njom završio nastup i malo je odskočila po energiji.

Za razliku od Iksa, Rouzi je bio katastrofalan, ali kao takav savršen primer za ono šta je problem sa ovom muzikom.

Očigledno je proveo previše vremena za računarom, peglajući digitalnim putem vokale u pesmama, zbog čega je izgubio osećaj za realnost i šta zaista može svojim glasom. Njegov nastup je izgledao kao karaoke žurka: dok matrica trešti, a vokali, potpuno drugačiji od njegovog glasa, vode glavnu reč. On je tu samo da bude maskota, pa bi bilo potpuno isto da je šešir moj bio na bini i povremeno ubacivao delove refrena. Kod kuće, na kompjuteru, to možda zvuči dobro, ali kada ga vidite kako gubi dah posle 2 stiha i ne može da uhvati sebe na matri, banalni tekstovi i stihovi u fazonu meni je muzika oružje, a pesma metak budu smešni. Ne možete uživo da nosite muda koja ste veštački naduvali u studiju.

Ali Rouziju to ne smeta. Njegov nastup je bio veseo, on se vidno zabavljao, a najbolji momenat mi je što je pozvao ćala na video poziv i ceo koncert mu prenosio. Stvarno mi je bilo drago zbog njega jer izvukao je maksimum iz Arsenala: fotkao se, igrao je, pokazao je ćalu čime se bavi, a ne sumnjam da će uskoro dogurati i do TV-a, što mu je krajnji cilj, sudeći po tekstu jedne pesme. Sa ukupno 3 pesme na Spotifaju dogurao je do Gardena gde smo u tri dana mogli da čujemo neke od najboljih izvođača na sceni. Siguran sam da postoji logika zašto je baš Rouzi, a ne neki drugi nasumični artist izvučen iz šešira i doveden na scenu da se igra, ali ja je baš i ne vidim, pogotovo kad znam da su cene za ovakve nastupe više od onoga što bi jedan bend tražio. Ipak, zahvalan sam organizatorima što su mi omogućili da čujem ovako nešto uživo, zapravo da vidim, jer tu nije bilo ničega za slušanje osim snimka puštenog na razglas.

Vrhunac ovog bloka je nastup Vojaža. Sve ono što Rouzi ne zna da radi, Voyage je u tome još gori, pa mi je njegov primer poslužio da uvidim šta je suština ove nove muzike i hitova.

Već na prvu stvar, jedinu koju sam znao pre ovog nastupa, bilo mi je jasno da će i ovo biti karaoke. Koraci u noći je stvar sa troje izvođača, od kojih je jedino Breskvica vredna pomena zbog upečatljivog glasa, ali to ne smeta Vojažu da je pusti na plejbek i strpljivo sačeka svoj deo pesme (jednu strofu i pola refrena). I tako kroz svaku jebenu stvar. Visoke deonice bi prećutao, ono što ne može da otpeva bi pustio publici, a najgori momenti su kad se izloži i krene da viče u mikrofon, pa možete da čujete koliko odudara od snimka. Zvučao je kao da još uvek mutira, a iz pesme u pesmu, iako je minimalno pevao, glas mu je sve više škripao i falširao, a on se izgovarao spotovima u Grčkoj i kako je prehladio.

Prvo sam bio ogorčen, ali onda mi je bilo žao. Iskreno sam sažaljevao celu situaciju, jer Vojaž je zapravo mamac, bačen na listu da privuče neku novu publiku koja nikada ne bi kročila na ovakav festival. Vojaž je proizvod, dizajniran i kreiran po potrebama tržišta. Muzička industrija je surova, jezivo surova, a on je žeton kojim se startuju aparati. Od svih izvođača koji su prošli kroz Garden, on je bio jedini koji je uz sebe imao dva (i brojem 2!) telohranitelja, čija je uloga bila da mu otvore flašu sa vodom tokom nastupa i da izgledaju dovoljno zajebano da ne želite da pripalite u njihovoj blizini. Želeo sam da ga intervjuišem, ali onda sam odustao jer šta imam da ga pitam, kad ne mogu ni da zamislim količinu paranoje, pritiska i problema sa kojima se suočava jedan dvadesetogodišnjak kojeg su algoritmi i manjak blama učinili poznatim. Čak i taj duo u kojem je nastupao je sad samo dokaz njegove bezvrednosti, jer ono što se horski peva su Breskvičini delovi, a dobacivanja iz mase da sledeći put povede devojku ne prestaju. Pesma kojom je najavio početak svoje nove karijere, ta potpuno maloumna repeticija reči Pleši, najavljuje ili brzi nestanak sa scene ili prelazak u neki novi proizvod, verovatno gengsta-krimi priču gde će narkotici, brendovi i lova biti glavne teme pesama, za razliku od sentiš baladica koje su ih proslavile. Horor je što smo Pleši morali da čujemo dva puta, što je dva puta više nego što je potrebno.

Po komentarima ovaj nastup je bio najproblematičniji od svih. Ceo taj središnji blok stavlja u pitanje koncept Garden stejdža. Meni je drago što sam ih čuo i što sam doživeo ovakav nastup. Ne bih rekao da su organizatori postigli ono što su zamislili, jer milionski pregledi na jutjubu ne znače masu ljudi pred binom. Da, rekao bih da je u tom trenutku na Gardenu bila znatno mlađa publika, koja je možda posle toga čula još nešto, ali činjenica je da je to publika koja očigledno ne pravi razliku između snimka i živog nastupa. Njima je glavna motivacija da uhvate svoje mesto na takvom nastupu - bilo da je to kroz video ili kroz fotografiju. I ne zameram im, pa i ja sam počeo da slušam rokenrol preko Riblje Čorbe, a sada ne odem ni da pljunem na glavnu binu dok su oni tamo. Voleo bih da saznam da li je eksperiment uspešan iz perspektive organizatora, jer sa muzičke strane, kao publika, ovo Vojaž i Rouzi su zasigurno dva najgora izvođača koje sam doživeo uživo. 

foto: Nemanja Đorđević
Vrhunac je došao sa Sajsi MC. Njen nastup je pokazao kako treba da izgleda, a pre svega zvuči ovakav muzički blok. Na bini su DJ BKO i Tijana, a kroz dim i umiljate linije vokala na scenu izlazi Sajsi sa maskom nalik na onu iz filma Donnie Darko. Nakon otkrivanja da je to stvarno ona počinje prava žurka.

Prvo lagano - Jugo dete i Tijanini bek vokali koji su dokaz zašto snimak nikada ne može da priđe živom nastupu. Dok ona virtuozno slaže vokalne linije, Sajsi nas rešeta rimama. Nadrkana, nafrkana, namunjena, napucana. Da ne znate pesme u originalu, ne biste imali pojma da su to kolaboracije sa drugim izvođačima, jer nigde nema plejbekova - sve je živo, na licu mesta, opipljivo i istinito.

Između pesama, uglavnom muški deo publike se sablažnjava rečnikom. Dok se oni šokiraju, ona nas sa bine škropi iz pičke, jedini papa koji radi papanikolau test. Maćeha nacije, ne brine za pravila, pa u pesmama okreće perspektivu i govori nam ono što ne možemo da čujemo od drugih izvođača. Pun mi je kurac likova koji pevaju o tome šta devojke misle, zato radije slušam šta Sajsi ima da kaže o udadbi, politici i ljubavi prema ženama. Ortak komentariše: zamisli slušaš Sajsi na VEVO-u.

Šame na njene prethodnike čiju je scenu izrodila, jer njihovi Dj-evi su button monkey figurine koji veći deo nastupa imaju ulogu kamermana. Za njih je DJ BKO car i primer kako se ovakav nastup vozi, bez prekida, bez lufta, sve vreme u bitu, prateći puls pesama. Dok Sajsi surfuje na miks pultu, BKO nas vozi od latino ritma do dab stepa, sve u skladu sa pesmama i tekstovima, pa ako zbog nečega odem na njihov sledeći nastup, biće to da dam respect za DJ-a. Nijedan bend nije uspeo da produži svoj nastup i ispuni bis. Niko, osim Sajsi. Pitala je za još jednu stvar radi reda, a onda je samo ignorisala satnicu i završila sa Ne daj mi da izađem iz tvog stana u kojoj su Tijanini anđeoski vokali blagosiljali pripaljene sprave.

foto: Nemanja Đorđević
Provirio sam na Main stage da čujem kako publika, na poziv sa bine, skandira: Inge, Inge, dok se po automatizmu na to lepi reč pederu, u kontri. Posle 40 godina, gitarista čije ime ne umem da izgovorim, a ni da napišem bez slovnih greški, vratio se u Kragujevac. Stao je pred zid Maršala i zasvirao, ali to nije bila gitara, već klarinet iz kojeg se prolivala kakofonija brzih solaža i dosadnih, smrtno dosadnih deonica bez smisla i razloga. Nakon jedne pesme nisam mogao više da slušam to prazno maltretiranje instrumenta.

Ne znam zašto, ali organizatori su smatrali da je na onoj čistini pored parkinga previše mesta za sedenje, pa su sklonili sve klupe i stolove, tako smo uglavnom sedeli po betonu ili smo se zbijali oko spomenika u parku. Već pomalo umoran, preskočio sam bend Dead Joker kako bih se malo osnažio pred završnicu.

Vratio sam se na Garden sa zakašnjenjem, ali na vreme da čujem Oliverovu isposvest kako je prestao da pije. Nakon dve pesme, opet nam je ponovio da je prestao, a da je publika bolja od pića. Kasnije, za svaki slučaj, još jednom nas je podsetio da više ne pije. Između su se nizale one nebitne nove pesme, koje mi zvuče kao obrade KKN-a, i one stare stvari zbog kojih i dalje dolazim na njihove nastupe. Kanda, Kodža i Nebojša su jedan od najboljih bendova koje možete da slušate uživo, ali već dugo nisam čuo ništa od njih zbog čega bih im se vratio. Ipak, uživao sam na njihovom koncertu, a posebno me je oduševila izvedba pesme Siroti Ani i Bo, u kojoj je solo gitara otkazala, što se nije ni primetilo jer je Janko Mostarlić tako vešto svirao ritam popunjen melodijama i ukrasima.

foto: Nemanja Đorđević
Komentari o težini Nenada Zlatanovića se čuju samo dok ne krene muzika, jer posle više ništa nije važnije od bluz zvuka kojim nas je Texas Flood preplavio. Njihov prvi nastup na Arsenalu pokazao nam je sve što imaju - od autorskih pesama na engleskom i srpskom, do obrada i džemovanja sa gostom na kraju. Nisam preterano oduševnjen tekstovima pesama, ali ono što njegova gitara govori mi kazuje sve što treba da znam. Iz te gitare izlaze zvuci koje osećate, a on je ne štedi, muči je, udara, voli. Nisam imao pojma da imaju tako dobru obradu pesme Čakaj me benda Lačni Franc, pa mi je to bio najjači utisak. Za izvođenje pesme Obrati pažnju na poslednju stvar pridružio im se gost. Publika je slušala u potpunom muku, toliko posvećeno da smo u onim najtišim delovima solaža mogli da čujemo Elektro stejdž. Nisu nas pustili da odemo tako, već su završili nastup rokabili rokačinom i džemovanjem preko Dobrog Džonija.

Pero Deformero mi je zabavan, ali samo prvih deset minuta. Posle toga je to isto mlevenje, parodiranje onoga što je Inge patentirao. Parodiranje mi retko kada bude interesantno u tom sirovom, plastičnom izdanju kakve su kombinacije metala i folka u njihovim pesmama. U tome vidim paralelu sa Brkovima, s tim što je Pero mnogo dopadljiviji i interesantniji. Priče su podjednako banalne, osim onog spontanog momenta kada je Biške svom gitaristi svečano uručio trzalicu Yngwie Malmsteen marke.

Ali ja sam bio ređi slučaj koji je presedeo njihovu svirku. Da biste igrali i skakali u tri ujutru, stvarno mora da vas radi takva muzika, a sa obzirom na broj ljudi koji su pevali, bilo je jasno da je Pero domaćin u Kragujevcu. Narodno veselje, opšta radost, bacanje čaša u vazduh i skakanje. Nisam hteo da odem dok ne bude fajront, pa sam čuo celu listu, sve sa miksom hita Crno i Zlatno.

Fajront je bio ispraćaj, dugo zadržavanje pred kapijom, pozdravljanje sa ljudima koje opet vidimo uživo i dogovaranje za sledeće susrete. Meni je ovo bio povratnički festival ne samo zbog muzike, već i zbog pisanja, što se može videti u dužini tekstova. Istinski sam se uželeo pa već razmišljam šta mogu da radim do sledećeg Arsenala.

Arsenal fest je sve i svja. Definitivno moj omiljeni domaći festival! Planiram da ga pratim svake naredne godine, čak i ako izbor muzike pređe na onu drugu stranu.

Andrea Kane